NA DANAŠNJI DAN: Aleksandar Veliki, Toma Bakač, Lothar Metternich, Antun Radić, Stjepan Radić, Andrija Hebrang, Alcatraz, Aleksandar Kerenski, John Wayne, svinjska gripa, Svjetski dan bez mesa

Aleksandar Veliki, osvajač – 356. pr. Kr.

Aleksandar III. Veliki, makedonski kralj (Pela, 356. pr. Kr. – Babilon, 13. VI. 323. pr. Kr.). Sin Filipa II. i Olimpijade (kćeri epirskoga kralja), učenik Aristotelov. Kraljem postao nakon očeve pogibije 336. pr. Kr. Brzom akcijom učvrstio vlast u Makedoniji, s vojskom prodro u Grčku, koja se htjela obraniti od Makedonije, i u Korintu sazvao izaslanike svih grčkih država osim Sparte.

Godine 335. pr. Kr. poduzeo pohod na Tribale i prodro do Dunava da bi zaštitio Makedoniju od upada sa sjevera. Zatim je ušao u Grčku (gdje je u njegovoj odsutnosti izbio ustanak) i razorio Tebu. Povjerio Antipatru 334. pr. Kr. upravu nad Makedonijom i Grčkom pa s 30 000 pješaka i 5000 konjanika krenuo na Perziju, prešao u Malu Aziju, pobijedio perzijsku vojsku kod rijeke Granika, a nakon toga gotovo cijela Mala Azija došla je pod njegovu vlast. Pošto je organizirao upravu u osvojenome području 333. pr. Kr., zauzeo je prijestolnicu Frigije Gordij (→ gordijski čvor), pobijedio Darija III. kod Isa, osvojio Feniciju i 332. pr. Kr. Egipat, gdje je osnovao Aleksandriju.

Aleksandar Veliki

Godine 331. pr. Kr. ponovno je pobijedio Darija kod Gaugamele u Mezopotamiji, osvojio Babiloniju i organizirao u njoj svoju upravu. Dobivši u Babilonu vojna pojačanja iz Grčke krenuo je na Perziju, razorio kraljevsku rezidenciju u Perzepolu i osvojio Mediju. Nakon Darijeve smrti mijenja politiku i osvetnički pohod protiv Perzije nastavlja kao nasljednik perzijskih vladara. Proglašuje Babilon prijestolnicom svog imperija, a to ga sukobljuje s Makedoncima. Pošto je osvojio istočne krajeve Perzije, 327. pr. Kr. napao je na Indiju, pobijedio kralja Pora i dopro do Biasa; zbog otpora vojnika morao je odustati od daljnjega prodiranja na istok i vratiti se kroz Beludžistan, dok je njegova flota pod zapovjedništvom admirala Nearha plovila uz obalu da bi našla put od ušća Inda do ušća Tigrisa i Eufrata. Po povratku iz Indije (324. pr. Kr.) spremao se poduzeti pohod na Zapad ne bi li preko sjeverne Afrike, Španjolske i Italije svojemu imperiju pripojio tada poznate zapadne zemlje, ali ga je u tome omela smrt.

Svojim ratnim pohodima, u kojima je njegova vojska prešla oko 18 000 km, stvorio je imperij kakav po prostranstvu dotad nije postojao. Njegova vojska, u početku makedonska, postupno se popunjavala najamnicima i Azijcima. Civilna uprava osvojenih krajeva ostavljena je domorodcima, ali su vojna vlast i financije prešle u ruke Makedonaca. Gradovi što ih je Aleksandar Veliki osnivao iz vojnih razloga omogućivali su prodiranje grčke kulture na istok; posljedice toga prodiranja osjećale su se nekoliko stoljeća nakon njegove smrti. Tako i prodiranje grčkog jezika, koji je potisnuo aramejski, jedan od jezika u Perziji. Osvajanjima Aleksandra Velikog ubrzao se razvoj trgovine, olakšan stvaranjem jedinstvene monete u državi i jednokovinskoga novčanog sustava koji je potisnuo druge novčane sustave grčkih trgovačkih središta i tješnje povezao sve zemlje od Gibraltara do Inda.

Njegova osvajanja zbližila su grčku i istočnu kulturu, afirmirala načelo univerzalne vlasti i ostavila duboke kulturno-povijesne posljedice u antičkoj povijesti. Nakon Aleksandrove smrti državu su podijelili njegovi nasljednici dijadosi.

Toma Bakač, zagrebački biskup – 1521.

Bakač, Toma (Bacocz, Bakoch, Bakócz, Erdődy), crkveni prelat i državni kancelar (Erdőd, 1442 – Ostrogon, 11. VI. 1521). Podrijetlom iz obitelji niskoga staleža iz Erdőda (danas Ardud) kraj Szatmára (danas Satu Mare) u Rumunjskoj.

Studirao u Krakovu, Ferrari i Padovi postigavši doktorat. Biskup u Győru (Đuru) 1487–97., potom biskup u Egeru 1497. i nadbiskup u Ostrogonu 1497–1521. Upravljao Bačko-kaločkom nadbiskupijom 1492. i biskupijama Zagrebačkom (1510–18) i Senjskom (1513–21).

Toma Bakač

Za obranu zagrebačke katedrale 1510–17. podignuo fortifikacije, među kojima je najpoznatija Bakačeva kula (srušena 1906). Od 1483. tajnik i savjetnik kralja Matije Korvina. Kao kancelar u službi kralja Vladislava II. i odgojitelj njegova sina i nasljednika Ludovika II., bio je jedna od najutjecajnijih osoba kraja XV. i početka XVI. st. u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu.

Blizak Mletačkoj Republici. Godine 1500. imenovan kardinalom, 1513. latinskim carigradskim patrijarhom. Papa Lav X. povjerio mu je organizaciju neuspjela križarskog rata protiv Osmanlija (1513), koji se poslije pretvorio u seljačku bunu pod vodstvom Jurja Dózse (1514). Veliki mecena renesansne umjetnosti. U Hrvatskoj stekao posjede Susedgrad, Medvedgrad, Stubicu i Rakovec te Moslavinu i Kutinu. Njegov nećak Petar rodonačelnik je utjecajne hrvatsko-ugarske velikaške obitelji Erdody.

Lothar Metternich, tvorac konzervativne Europe – 1859.

Clemens Wenzel Lothar Metternich je austrijski političar umro je Beču, 11. lipnja 1859. Bio je austrijski poslanik u Dresdenu, Berlinu i Parizu, a 1809. postaje ministrom vanjskih poslova te je do 1848. bio tvorac austrijske vanjske politike, a s vremenom je dobio utjecaj i na unutarnju politiku.

Kao diplomat, uspio je odvojiti Napoleona I. Bonapartea od Rusije te mu omogućio ženidbu Marijom Lujzom, kćerju austrijskog cara. Sudjelovao je u Napoleonovu pohodu na Rusiju (1812), a istodobno je s ruskim carem dogovarao savez protiv Napoleona. Od 1813. bio je pokretačka snaga protunapoleonovske koalicije.

Lothar Metternich

Na Bečkom kongresu Metternich bio je središnja osoba i poticatelj »principa legitimizma« te sustava preuređenja Europe na temeljima konzervativizma; poučen iskustvom Francuske revolucije i ratova koji su iz nje proizišli, prihvatio je zajedno s drugim konzervativcima nužnost društvenih promjena i pokušao spriječiti ponovno izbijanje revolucije. Zbog toga, unatoč proglašenomu načelu legitimiteta (koji je pretpostavljao vraćanje na staro), konzervativci predvođeni Metternichom skrojili su potpuno novu kartu Europe, u kojoj se samo neke dinastije vraćaju na prijestolje, a ne poništavaju korisne reforme što ih je u osvojenim zemljama proveo Napoleon (ukidanje kmetstva, uvođenje građanskog zakonika i dr.). Kako bi spriječili izbijanje nove revolucije, uveli su do tada nepoznato načelo prava na intervenciju (druge države imaju pravo vojno reagirati na izbijanje revolucije u nekoj zemlji, jer je – prema iskustvu Francuske revolucije – ona prijetnja za sve njih). O tom se trebalo dogovoriti na kongresima Svete alijanse, koje je Metternich bio suosnivač.

Od 1821. Metternich je dvorski i državni kancelar koji svim je sredstvima pokušao spriječiti izbijanje revolucije. Tek je Bečka revolucija, 13. III. 1848., prisilila Metternicha na demisiju i odlazak u emigraciju. Kada se 1851. vratio u Austriju, nije više vratio nekadašnji politički utjecaj. Po njemu se razdoblje austrijske povijesti do 1848. zove Metternichovo doba, a poredak Metternichov sustav.

Antun Radić, etnolog i političar – 1868.

Radić, Antun, hrvatski etnolog, političar i publicist (Trebarjevo Desno, 11. VI. 1868 – Zagreb, 10. II. 1919). Slavistiku i klasičnu filologiju studirao je u Zagrebu i Beču (1888–92), a 1892. doktorirao je u Zagrebu tezom iz hrvatske književnosti. Od 1892. do 1897. predavao je u gimnazijama u Osijeku, Požegi, Varaždinu i Zagrebu, a 1897–1901. uređivao je Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, prvi hrvatski etnološko-folkloristički časopis u izdanju JAZU.

Antun Radić

God. 1899. pokrenuo je Dom. List hrvatskomu seljaku za razgovor i nauk, prvi hrvatski časopis namijenjen seljaštvu, i uređivao ga do 1904., ispunjavajući ga uglavnom svojim prilozima. Isticao je potrebu osnivanja političke stranke koja bi zastupala interese seljaka pa je 1904. zajedno s bratom Stjepanom osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS). Sudjelovao je u izradbi stranačkoga programa, osnivanju mreže lokalnih podružnica te pripremanju glavnih skupština HPSS-a. Kao kandidat HPSS-a u tri je navrata bio zastupnik u Hrvatskom saboru (1910–13) i pritom se zalagao za reformu lokalne uprave i školstva. Surađivao je u stranačkim glasilima, osobito u Domu, kojemu je bio urednik (1908–09) i izdavač (1912–14).

Bio je tajnik Matice hrvatske 1901–09., a 1906–09. urednik Glasa Matice hrvatske u kojem je istupao protiv predstavnika moderne u hrvatskoj književnosti. Od 1917. bio je profesor u zagrebačkoj Drugoj klasičnoj gimnaziji. Premda je Radićevo etnološko djelovanje ograničeno na kratko razdoblje od 1896. do 1902., njegove teorijsko-metodološke zamisli i koncepcije u djelu Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu (1897) učinile su ga utemeljiteljem hrvatske etnologije kao samostalne znanosti. Osnova je zamišljena kao iscrpna i opširna uputa za etnografski rad na terenu te kao sredstvo za istraživanje seljačkoga života. U uvodnom dijelu Radić ističe kako je došlo vrijeme da se utemelji nova znanost, narodoznanstvo ili etnologija, a predmet njezina istraživanja bili bi narod i narodna kultura. Samo narodnu, seljačku kulturu on smatra izvornom hrvatskom, objašnjavajući da su se u »gospodsku« kulturu uvukli tuđinski utjecaji.

Stjepan Radić, prvi hrvatski političar s diplomom politologa – 1871.

Hrvatski političar i jedan od velikana hrvatske povijesti Stjepan Radić rodio se 11. lipnja 1871. kao deveto dijete u siromašnoj seljačkoj obitelji u selu nedaleko od Siska, u Trebarjevu Desnom

U ranoj mladosti Radić se odlučio posvetiti politici, to jest učiti i braniti svoj narod. Zbog sudjelovanja u spaljivanju mađarske zastave u jesen 1895., osuđen je zajedno s dvadesetak studenata zagrebačkoga Sveučilišta, s kojeg je dvije godine prije toga isključen.

Stjepan Radić

Studirao je u Pragu i Pešti, boravio u Rusiji, a u Parizu je završio Višu političku školu, tako da je Stjepan Radić prvi hrvatski diplomirani politolog.Stjepan Radić 1904. godine, zajedno s bratom Antunom, osnova Hrvatsku pučku seljačku stranku. Premda je Radić težio širem, sveslavenskom ujedinjenju te zbog toga putovao u Rusiju, 1918. se izjasnio za ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca na temelju demokratske jednakopravnosti. Tražio je da se buduća država uredi na federativnome načelu, istupajući protiv centralizma i velikosrpske hegemonije.

Od tada počinju njegovi nesporazumi s novim režimom, koji ga želi slomiti pritiscima, progonima i zatvorom. Godine 1925. svoju će stranku, koja se tada zvala Hrvatska republikanska seljačka stranka, dovesti do toga da prizna monarhiju i centralistički Vidovdanski ustav. Štoviše, Radić ulazi u Vladu, a stranka ponovno mijenja svoje ime u Hrvatsku seljačku stranku, ali je već dvije godine poslije ponovno u opoziciji. Tada sa Svetozarom Pribičevićem stvara Seljačko-demokratsku koaliciju i traži reviziju ustava. U proljeće 1828. Radić dobiva mandat za sastav vlade, no opstrukcija radikala ruši njegove planove.

Odnosi u Skupštini postali su sve napetiji, a za nesporazume se okrivljuju prvaci HSS-a. Tada se počinju širiti glasine o potrebi likvidacije Stjepana Radića. Poznata je povijesna činjenica da je radikalski poslanik Puniša Račić 20. lipnja 1928. pucao u Skupštini u poslanike HSS-a. Teško je ranio Stjepana Radića, a ubio je njegova sinovca Pavla Radića i Đuru Basaričeka. 8. kolovoza od Stjepan Radić umro je od posljedica zadobivene rane.

Ubijen Andrija Hebrang – 1947.

Hrvatski političar Andrija Hebrang ubijen je 11. lipnja 1949. godine. Rođen je u Bačevac kraj Virovitice, školovao se za trgovačkog pomoćnika u Pečuhu. Pristupio KPJ 1919. u Osijeku. Od 1925. bio je član Mjesnoga komiteta zagrebačke organizacije KPJ. God. 1928. s J. Brozom predsjedavao je Osmoj konferenciji zagrebačkih komunista i zauzimao se za novu, nefrakcionašku politiku. Zbog komunističke djelatnosti 1929. osuđen je na 12 godina zatvora.

Kaznu je izdržavao u Lepoglavi i Srijemskoj Mitrovici, gdje ga je skupina radikalnih komunista oko Petka Miletića optuživala za »desni oportunizam«. Nakon izlaska iz zatvora u ožujku 1941. postao je član CK KPH, u svibnju voditelj Vojnoga komiteta KPH, a u lipnju član Operativnoga rukovodstva KPH. Ustaška ga je policija 25. II. 1942. ranila i uhitila. U logoru Stara Gradiška ostao je do 23. IX. 1942., kada je razmijenjen za dvojicu ustaških časnika. Potkraj 1942. preuzeo je dužnost političkoga sekretara CK KPH, a u listopadu 1943. kooptiran je u Politbiro CK KPJ.

Andrija Hebrang

Hebrang je sudjelovao u radu osnivačkoga zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću 1942. i bio inicijator osnivačkoga zasjedanja ZAVNOH-a u lipnju 1943. u Otočcu i na Plitvičkim jezerima. Na oslobođenom području između Kupe i mora vodio je razmjerno samostalnu politiku. Surađivao je s članovima HSS-a, koji su unutar ZAVNOH-a osnovali Izvršni odbor HSS-a pod vodstvom B. Magovca, ali se sukobio s Magovcem zbog njegova zauzimanja za stranačku samostojnost HSS-a unutar partizanskog pokreta. Osumnjičen je za »separatizam« i zapostavljanje Srba u ZAVNOH-u, pa je u listopadu 1944. povučen iz Hrvatske na dužnost povjerenika za trgovinu i industriju NKOJ-a. U ožujku 1945. postao je predsjednik Privrednoga savjeta i ministar industrije u vladi DFJ, a izabran je i u Ustavotvornu skupštinu, zatim i za predsjednik Savezne planske komisije.

Zbog otvorena nezadovoljstva mjerama koje su štetile interesima Hrvatske (novčana reforma, razgraničenje s Vojvodinom, progoni u Hrvatskoj, koncepcija gospodarskog razvoja s nerealnim planiranjem i ubrzanom industrijalizacijom na račun poljoprivrede), isključen je u travnju 1946. iz Politbiroa CK KPJ, a u lipnju je izgubio i položaj ministra industrije i predsjednika Privrednoga savjeta. Nakon izbijanja sukoba Jugoslavije i SSSR-a 1948., pod sumnjom da bi mogao biti

Staljinov kandidat za Titova nasljednika, u travnju 1948. stavljen je u kućni pritvor, 5. V. 1948. smijenjen s mjesta ministra lake industrije, a 7. V. uhićen i zatvoren u beogradskoj Glavnjači. Lažno je optužen za izdaju i suradnju s ustašama, što nije priznao niti mu je bilo dokazano. U noći 10. VI. 1949. odveden je iz zatvora i ubijen, a potom je obznanjeno da je u zatvoru počinio samoubojstvo. Deklaracijom Sabora RH iz lipnja 1990. Hebrang je proglašen »nevinom žrtvom komunističke represije« i politički rehabilitiran.

Prvi i posljednji zatvorenici koji su uspješno pobjegli iz Alcatraza – 1962.

Frank Morris, John i Clarence Anglin 1962. godine postali su jedini zatvorenici u povijesti koji su uspješno pobjegli iz ozloglašenog zatvora Alcatraza smještenog na istoimenom otočiću u zaljevu San Francisca.

U povijesti najbolje čuvanog zatvora na kontinentu zabilježeno je 14 zasebnih pokušaja bijega u kojima se okušalo 36 zatvorenika. Uhvaćena su 23, šestorica su ubijena za vrijeme bijega, a dvojica su se utopila. Dvojica uhvaćenih su kasnije pogubljena u Državnom zatvoru Kalifornija. Prema službenim podacima nitko nikada nije uspio pobjeći iz Alcatraza, iako su petorica još uvijek na listi ‘izgubljenih’, pod pretpostavkom utapanja. 27. travnja 1936. zabilježen je prvi pokušaj bijega, a najpoznatiji (prema kojem je snimljen i film ‘Bijeg iz Alcatraza’ s Clintom Eastwoodom) izveli su Frank Lee Morris i braća John i Clarence Anglin.

Pretpostavlja se da je cijelu operaciju organizirao četvrti čovjek, Allen West, koji se nalazio u svojoj ćeliji i sljedećeg jutra nakon što je bijeg otkriven. Istragom je utvrđeno kako su bjegunci napustili svoje ćelije izašavši kroz ventilacijske otvore koje su proširili i kamuflirali umjetno izrađenim zidom. Pristup krovu zatvora ostvarili su pomoću mehanizma koji se nalazio iza ćelija. S krova su se spustili olukom i stigli do obale otoka.

Utvrđeno je da su za bijeg koristili ručno izrađene alate, kojima su prokopavali rupe i vjerno izrađene lutkine glave s pravom kosom koje su postavili u krevete kako njihovo izbivanje ne bi bilo otkriveno za vrijeme noćnog prebrojavanja. Nakon bijega zatvorenicima nije bilo traga, iako se u potragu uključilo nekoliko stotina vojnika i policajaca. Tek je nekoliko tjedana nakon događaja, na obali nedaleko San Francisca, pronađeno mrtvo tijelo za koje se pretpostavljalo da pripada nekom od zatvorenika, ali identifikacija tijela nije bila moguća zbog visokog stupnja raspadanja, te su trojica bjegunaca evidentirana kao nestali.

Aleksandar Kerenski, ruski političar i državnik – 1970.

Aleksandar Kerenski (2. svibnja 1881. – 11. lipnja 1970.), ruski političar i državnik, najpoznatiji kao premijer privremene vlade Rusije 1917. godine.

Aleksandar Kerenski se rodio 2. svibnja 1881. godine u mjestu Simbirsk koje će nakon Oktobarske revolucije promijeniti ime u Uljanovsk zbog tamošnjeg rođenja Lenjina. Njegov otac Fjodor je bio učitelj koji će predavati na lokalnom fakultetu budućem komunističkom vođi. Sam Kerenski odlazi na fakultet u Moskvu gdje po njegovom završetku dobiva diploma za obavljanje pravnih poslova i stiče revolucionarni antimonarhistički pogled. Zbog svoje osobne karizme i govorničkih sposobnosti on je izabran u Dumu 1912. godine gdje ubrzo stječe opće poštovanje njegovih članova.

Tijekom Februarske revolucije zbog svoga ugleda iz parlamenta Aleksandar uspijeva biti izabran na položaj zamjenika predsjedavajućeg Petrogradskog Sovjeta. Zahvaljujući toj narodnoj popularnosti on se tada nameće novoj privremenoj vladi koja ga postavlja na položaj ministra pravosuđa. Taj novi položaj ga odmah stavlja u sukob s Sovjetom pošto su njeni predstavnici imali zabranu ulaska u novu vladu. Ambicioznom Kerenskom to nije bio problem pošto vatrenim govorom uspijeva dobiti izuzeće od pravila. Sada držeći dvije važne pozicije istovremeno on tjera vladu premijera Lavova da prekine sve pregovore s carem i ukine monarhiju u bilo kojem obliku. Našavši se pod direktnom prijetnjom nove revolucije premijer je konačno popustio 16. ožujka 1917. godine i proglasio Rusku Republiku.

Aleksandar Kerenski

To popuštanje u stvarnosti nije zadovoljilo Kerenskog čiji cilj od prvog dana revolucije postaje preuzimanje vlasti. U sljedećoj krizi tijekom svibnja 1917. godine on sada ponovno prijeti narodnom revolucijom i kao nagradu ovaj put dobiva mjesto ministra obrane. Iako je taj položaj osvojio samo radi protivljenja ratu sada Kerenski zamišlja sebe kao Napoleona sjevera (ima 36 godina) i protivno volji onih koji su ga postavili priprema veliku rusku ofenzivu 1917. godine s proklamiranim ciljem učvršćivanja svojega položaja velikom vojnom pobjedom.

Do kraja svoga dugog života Kerenski je za Oktobarsku revoluciju krivio svih osim sebe. Njegov glavni krivac najčešće je bio general Kornilov koji ga je pokušao oboriti u rujnu. S tim pogledom na stvari praktički nitko drugi u cijelom svijetu se nije slagao s njim. U stvarnosti za većinu događaja iz 1917. godine Kerenski je bio kriv. On u ožujku ultimatumom tjera vladu da prisili Mihajla II. na abdikaciju. Ponovno on u srpnju ruši vladu, pokreće vojnu ofenzivu i definitivno svojim novim proglasom ukida monarhiju. Kada još u kolovozu uručuje otkaz najutjecajnijom vojnom zapovjedniku priča je već bila gotova. Tim potezima u roku od samo mjesec dana Kerenski uspijeva protiv sebe okrenuti vojsku, monarhiste i boljševike (koje zatvara u srpnju). Čak i “njegova” stranka koja će ostvariti apsolutnu većinu na izborima 1917. godine dolazi na sastanak s boljševicima odmah nakon Oktobarske revolucije radi dogovora o daljnjim akcijama.

Zbog svega toga nakon smrti Kerenskog 1970. godine u New Yorku (SAD), Ruska pravoslavna crkva odbija dati dopuštenje za njegov sprovod na crkvenoj zemlji smatrajući ga odgovornom osobom za dolazak komunista na vlast. Kada je sličan zahtjev odbila s jednakim razlozima i Srpska pravoslavna crkva njega se pokopalo na području izvan crkvenih grobova. Pokopan je na “neutralnom” terenu u Londonu.

John Wayne, američki filmski glumac – 1979.

Dana 11. lipnja 1979. godine u Los Angelesu je umro John Wayne, američki filmski glumac. John Wayne je jedna od najvećih legendi, ne samo Hollywooda već i svjetskoga filma uopće. Sa svojih više od stotinu snimljenih filmova ubraja se među najplodnije filmske stvaraoce.

John Wayne

Tijekom gotovo pedeset godina, ostvario je nekoliko povijesnih uloga. John Wayne je kao glumac bio veliki profesionalac, uzorno discipliniran i neuništiv u izdržljivosti. To je dokazao i time što je, iako teško bolestan, snimao gotovo do posljednjeg daha. Stradao je prigodom snimanja filma Džingiskan u pustinjama Nevade, gdje ga je dohvatio smrtonosni val nekontroliranog atomskog pokusa.

Zahvaljujući prijateljstvu s Johnom Fordom dobio je glavnu ulogu u klasičnom vesternu Poštanska kočija, što je predstavljalo prekretnicu u njegovoj karijeri. Od tada je dominirao u tom žanru, postajući njezinim glumačkim sinonimom. Dobitnik je Oscara za glavnu mušku ulogu u filmu Čovjek zvan Hrabrost (1969.)

Iako nikada nije previše mario za politiku, pa je tako jednom rekao da je “vlada prirodni neprijatelj individualnosti, ali je nužno zlo, baš kao i glumački agenti”, držao je do svojih načela o životnim vrijednostima te je izjavljivao kako je komunizam najveća opasnost za američki način života. Potkraj četrdesetih pristupio je Filmskom savezu za očuvanje američkih ideala, čija je zadaća bila da onemogući djelovanje komunista u Hollywoodu. Iako će kasnije djelovanje Saveza prerasti u lov na vještice, nikada nije požalio što mu je pristupio. No, potkraj pedesetih shvatio je da svoje ideale najbolje može braniti filmovima. 1968. godine snima antikomunistički film “Zelene beretke” kojim pruža podršku američkim vojnicima u Vijetnamu.

Svinjska gripa od WHO je proglašena pandemijom – 2009.

Zaraze su počele početkom 2009. godine do lipnja 2009. godine. 11. lipnja 2009. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) proglasila je novi soj svinjskog porijekla H1N1 kao pandemiju. Ovaj se novi virus proširio po cijelom svijetu i uzrokovao 18.500 laboratorijski potvrđenih smrti, a procijenjeno je ukupno 151.700 do 575.400 smrtnih slučajeva u oko 20 mjeseci.

svinjska gripa

Dana 10. kolovoza 2010. Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je kraj pandemije gripe H1N1, rekavši da se svjetska aktivnost gripe vratila uobičajenim sezonskim obrascima. U istraživanjima se cjepivo činilo i učinkovitim i sigurnim, pružajući snažan zaštitni imuni odgovor i imajući sličan sigurnosni profil kao i uobičajeni sezonski cjepivo protiv gripe. Međutim, oko 30% ljudi već je imalo neki imunitet na virus, pri čemu cjepivo najviše koristi mladima, jer su mnogi stariji ljudi već imuni na izloženost sličnim virusima u prošlosti.

Svjetski dan bez mesa

Dani bez mesa dio su mnogih tradicija i religija koji postoje već stoljećima. Dani bez mesa pojavili su se i tijekom ratnih vremena radi nedostatka ove namirnice kako bi ona potrajala što duže – “bezmesni utorci” uvedeni su u Kanadi za vrijeme II. Svjetskog Rata, kao i npr. dani bez mesa koji su se pojavili u osamdesetima u Poljskoj. Danas, razlozi za postojanje bezmesnih dana su različiti, no kao glavni razlog navodi se redukcija antropogenskih klimatskih promjena te unapređenje ljudskog zdravlja i dobrobiti životinja.