DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN: Leonardo da Vinci, Mihail Lomonosov, Hijacint Bošković, Jean-Paul Sartre, Franjo Kuharić, Notre-Dame

Leonardo da Vinci – 1452.

Leonardo da Vinci bio je talijanski slikar, arhitekt, izumitelj, glazbenik, kipar, mislilac, matematičar i inženjer. Leonardo je rođen 15. travnja 1452. u malenom gradiću Vinci, blizu Firence u Toskani.

Ukratko – najveći genij renesanse, čovjek koji utjelovljuje renesansni ideal svestrana čovjeka – višestruko nadarena čovjeka neutažive znatiželje i žudnje za novim spoznajama.

Osim u umjetnosti, dao je doprinose anatomiji, botanici, geologiji, matematici, optici, mehanici, astronomiji, hidraulici, niskogradnji, tehnici proizvodnje oružja, urbanistici.

Njegove Posljednja večera (1495-97) i Mona Lisa (1503-06) spadaju među najpopularnije i najutjecajnije slike renesanse, dok njegovi spisi odražavaju duh znanstvenog istraživanja i mehaničke inventivnosti koja je bila stoljećima ispred svoga vremena.

Leonardo da Vinci je bio prvi umjetnik koji je afirmirao tehniku slikanja sfumato, a posebno je vidljiva na njegovim remek djelima.

U vrijeme humanizma i renesanse, svestranost je bila visoko postavljena kvaliteta, no nije bez razloga bila rijetka.

Leonardova svestranost bila je njegova duhovna snaga, koja je u njemu generirala neograničenu žudnju za znanjem i koja je vodila njegova razmišljanja i ponašanje.

Umjetnik po dispoziciji, otkrio je da su njegove oči bile njegov glavni put do znanja; za Leonarda, vid je bio čovjekovo najviše osjetilo zato što vid sam pretvara činjenice u iskustva, odmah, korektno, i sa sigurnošću. To znači da svaki promatrani fenomen postaje predmet znanja.

Leonardo da Vinci

Saper vedere (˝znati kako vidjeti˝) postaje glavna tema njegovih proučavanja čovjekovih djela i kreacija prirode.

Njegova kreativnost sezala je u svako područje u kojem se koristilo grafičko predstavljanje: bio je slikar, kipar, arhitekt, ali i inženjer.

Njegov veličanstven intelekt, neuobičajena snaga opservacije, te majstorstvo crtanja vodili su ga u promatranje same prirode, koju je proučavao metodično i konzistentno, pri čemu su umjetnost i znanost bile jednako zastupljene.

Leonardovo je djelo sažetak toga izvanrednog perioda ljudske povijesti koji je poznat kao talijanska renesansa, perioda velikog kulturnog napretka i velikih projekata.

Leonardova djela odraz su čovjeka toga doba, onoga što je osjećao i činio, strojeva koje je gradio kako bi moglao podizati crkve, palače, zamkove; strojeve za vođenje rata, za rad, za proizvodnju i trgovinu svih onih roba čija je dostupnost bila od vrlo velike važnosti za vladare i njihove dvorove.

No kako bilo, još važnije, Leonardovi izumi svjedoče tko je i što on bio – čovjek kojeg je oblikovao najomiljeniji i najstimulativniji grad toga doba.

Umro je u gradu Francuskoj, 2. svibnja 1519.

Mihail Vasiljevič Lomonosov, znanstvenik i pjesnik – 1765.

Mihail Vasiljevič Lomonosov (rus. Михаи́л Васи́льевич Ломоно́сов, Denisovka, 19. studenog 1711. – Petrograd, 15. travnja 1765.), ruski znanstvenik i pjesnik

Sa 19 godina odlazi u Moskvu i stupa u Slavensko-grčko-latinsku akademiju, zatim odlazi u Njemačku, u Marburg i Freiburg. Po povratku u Rusiju postaje član Akademije nauka i organizira znanstveni rad u Rusiji. Bavio se fizikom, kemijom, geografijom, poviješću, filologijom i pridonio razvitku svih tih znanosti, a u nekima je izvršio i važna otkrića. Karakterističan je njegov stav da sve treba proučavati na osnovi promatranja i eksperimenata.

Mihail Vasiljevič Lomonosov

Njegovo materijalističko gledanje na svijet dovelo ga je u sukob s postavkama za ono vrijeme najviših autoriteta kao što su Leibniz i Newton. Prvi je dokazao zakon o očuvanju mase, tvrdeći da je količina materije prije kemijske reakcije i poslije nje ista. Bavio se i astronomijom te je prvi otkrio na temelju refrakcije svjetlosti na rubovima Sunčeve ploče prilikom prolaska Venere da je taj planet okružen atmosferom kao i Zemlja. Posebno su važni njegovi radovi iz geologije u kojima je u mnogočemu stajao ispred svoga vremena. Veliku pozornost posvećivao je praktičnoj primjeni znanosti. Izumio je čitav niz meteoroloških, optičkih i drugih instrumenata.

Njegova “Ruska gramatika” je prva gramatika ruskog jezika. Književnim pitanjima bavi se i u svojoj “Retorici”. Dovršio je reformu ruskog stiha, a ubraja se među najistaknutije ruske pjesnike 18. stoljeća, a posebno su poznate njegove ode u kojima dolaze do izražaja njegova prosvjetiteljska shvaćanja. Utemeljitelj je Moskovskoga sveučilišta, koje je kasnije nazvano po njemu: “Moskovsko državno sveučilište Lomonosov”.

Hijacint Bošković, filozof – 1900.

Bošković, Hijacint, hrvatski filozof i teološki pisac (Selca na Braču, 15. IV. 1900 – Stari Grad na Hvaru, 26. XII. 1947). Dominikanac, studirao filozofiju i teologiju u Dubrovniku i Rimu, gdje je doktorirao 1928.

Hijacint Bošković

Osnovao je u Zagrebu izdavačku kuću »Istina« (1929), i pokrenuo časopis Duhovni život (1929–42). Predavao filozofiju na Visokoj bogoslovnoj školi u Dubrovniku i Senju. Neotomist, sumišljenik filozofsko-teološke misli T. Akvinskoga, otvoren za dijalog sa suvremenom mišlju; polemizirao s K. Balićem o primatu T. Akvinskoga u nauku Katoličke crkve. U knjizi Problem spoznaje (1931) zastupa prvenstvo ontologijske problematike nad noetičkom.

U studiji Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma (1939) pokazuje da su te pojave posljedica novovjekovnoga subjektivizma i totalitarizma. Djelom Sjedinjenje s Bogom (1943) uvodi u nas teološku duhovnost mjesto sentimentalne.

Sartreova misao o slobodi – 1980.

Dana 21. lipnja 1905. u Parizu se rodio Jean-Paul Sartre, gdje je i umro 15. travnja 1980. Nakon II. svjetskog rata, kroz egzistencijalizam, postao je vodećom figurom europske inteligencije. Ovaj je francuski mislilac svojim opusom, koji se protezao od filozofije, proze do drame, imao snažan utjecaj na društveno-politički život svoga vremena te na svoje brojne suvremenike.

«Čovjek mora pronaći smisao vlastitog života. Prije svega, sam ga mora osmisliti, jer tko će to inače učiniti za njega u vremenu kada religija prestaje biti oslonac?» – ovo je jezgra filozofije Jean-Paula Sartrea o kojoj je stalno promišljao u svim svojim djelima.

Jean-Paul Sartre

Sami smo, uvijek. Ljude ništa ne može spasiti od njih samih, čak ni dokaz postojanja Boga. No, ipak, kada Sartre tvrdi kako Bog ne postoji, tada je čovjek slobodan preuzeti odgovornost za samoga sebe. A kada vlastiti život uzme u svoje ruke, čovjek je tek tada slobodan.

Sartre je pisao i razmišljao i o svjetskoj politici i problematici. Nakon II. svjetskog rata bio je snažan zagovornik pokreta oslobođenja Trećeg svijeta te zagovornik komunizma. Diktatori Kine, Kube ili SSSR-a smatrali su ga svojim angažiranim zastupnikom. Prema mišljenju kritičara, svojim je političkim angažmanom diskreditirao svoju filozofiju.

Francuska Sartreov 100. rođendan obilježava brojnim izložbama, panel-raspravama, televizijskim i radijskim emisijama te brojnim novim knjiškim izdanjima. No, sva ova događanja imaju više nostalgičan, nego pogled usmjeren budućnosti. Sartreov patetični ton današnjim mladim čitateljima zvuči strano. Možda zato, jer su ljudi naučili živjeti sa svojom slobodom. No, to znači da je Sartreova filozofija postigla svoj najznačajniji cilj: život u i sa slobodom.

Franjo Kuharić, hrvatski kardinal – 1919.

Franjo Kuharić (Gornji Pribić, 15. travnja 1919. – Zagreb, 11. ožujka 2002.), hrvatski kardinal, počasni akademik HAZU. Rodio se je kao najmlađe, trinaesto, dijete u siromašnoj ratarskoj obitelji u prigorskom selu Gornjem Pribiću u Općini Krašić.

Teologiju je studirao u Zagrebu. Zaređen je za svećenika 15. srpnja 1945. nakon župničke službe (Sv. Martin pod Okićem, Samobor). Pri njegovu je zaređenju u zagrebačkoj katedrali nadbiskup Alojzije Stepinac mladim svećenicima izrekao poznatu rečenicu: “Šaljem vas u krvavu kupelj”. Službovao je nakratko kao kapelan u župi Radoboju, te kao upravitelj župa u Rakovu Potoku i u Svetom Martinu pod Okićem. Pokušani su atentati na njega u Rakovom Potoku 1947. i u Jakovlju 1948., ali je preživio. Tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Šeper u jesen 1957. postavio ga je za župnika u Samoboru. Dana 3. svibnja 1964. posvećen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali, te određen za pomoćnog biskupa nadbiskupu dr Franji Šeperu. Kad je Šeper imenovan za prefekta Svete kongregacije za nauk vjere, u kolovozu 1969., imenovan je apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije, a 16. lipnja 1970. zagrebačkim nadbiskupom, te u rujnu iste godine predsjednikom Biskupske konferencije SFRJ. Godine 1970. dobio je počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.

Franjo Kuharić

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je kardinalom 1983. Moralni je autoritet za komunističke vlasti i u doba stjecanja hrvatske nezavisnosti. Podupirao je obranu Hrvatske pozivajući pritom na podržavanje moralnih načela.

Franjo Kuharić uvijek je ustajao i ustrajao u obrani vjere, prava pojedinca, inzistirajući na pravednosti i temeljnim načelima u doba komunizma, ali i u Domovinskom ratu. Ostajući trajno na načelima vjere kardinal Kuharić brani je pravo Hrvatske na njezinu samostalnost, ali je i s krajnjom otvorenošću ustajao na obranu potlačenih, naglašavajući kršćanska načela pravednosti i ljubavi.

U svojem četvrtstoljetnom nadbiskupovanju doživio je uspostavu neovisne i međunarodno priznate države Hrvatske, postao je prvi predsjednik prve Hrvatske biskupske konferencije i pripala mu je čast da kao prvi hrvatski crkveni dostojanstvenik ugosti jednoga rimskog prvosvećenika papu Ivana Pavla II., na hrvatskom tlu, prigodom prvog papina dolaska u Hrvatsku.

Zasigurno, poseban dan u životu kardinala Franje Kuharića predstavlja 3. listopad 1998. godine kada je papa Ivan Pavao II. na svečanom euharistijskom slavlju u Svetištu Majke Božje Bistričke blaženim proglasio njegovog zareditelja i svjedoka vjere kardinala Alojzija Stepinca.

Vlada Nezavisne Države Hrvatske – 1941.

Vlada Nezavisne Države Hrvatske (službeno Hrvatska državna vlada) obavljala je izvršnu vlast u NDH od 16. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. godine.

Vlada Nezavisne Države Hrvatske kao dio organizacije vlasti u NDH sa stanovišta međunarodnoga prava – nije bila pravno utemeljena, jer Haaške konvencije ne daju ovlast okupatoru stvarati nova tijela vlasti. Ujedno odluke tijela vlasti nisu imale legitimitet, jer nisu predstavljale izraz volje naroda.

Nakon što je Slavko Kvaternik, 10. travnja 1941. godine, proglasio formiranje Nezavisne Države Hrvatske, došlo je do uspostavljanja njezinih zakonodavnih tijela. Izdan je nalog u kojem će sva državna pitanja rješavati Odjel banske vlasti. Dan kasnije, formirana je privremena vlada koja se zvala Hrvatsko državno vodstvo. Kvaternik je imenovao članove hrvatskog državnog vrha. Predsjednik privremene vlade bio je Mile Budak, ostali članovi bili su Mirko Puk (zamjenik predsjednika), Andrija Artuković, Branko Benzon, Jozo Dumandžić, Mladen Lorković, Ismet Muftić, Marko Veršić, Đuro Vranešić i Milovan Žanić. Po dolasku hrvatskog Poglavnika Ante Pavelića u Zagreb, 15. travnja 1941. godine, došlo je do službenog formiranja Vlade Nezavisne Države Hrvatske.

Smrt Hua Yaobanga – 1989.

Smrt Hua Yaobanga, bivšeg glavnog tajnika KP Kine, događaj koji će pokrenuti studentske prosvjede na pekinškom trgu Tiananmen (Trg nebeskog mira) – 1989.

Prosvjedi na Tiananmenskom trgu dogodili su se u kineskom glavnom gradu Pekingu na Tiananmenskom trgu. 15. travnja i 4. lipnja 1989. Na studentskim prosvjedima se pojavilo čak milijun ljudi. To je bio snažan udarac kineskim komunističkim vlastima, a jezgru tadašnjeg vodstva činili su stariji političari (Deng Xiaoping, Li Xiannian, Chen Yun..). Ovaj događaj nedvojbeno je podijelio kineske vođe jer su neki tražili vojnu intervenciju, a oni umjereniji vođe tražili su pregovore sa prosvjednicima. Kineske komunističke vlasti ipak su brutalno reagirale i dogodio se pokolj prosvjednika.

Prosvjednici su zahtijevali demokratizaciju, po uzoru na demokratske promjene u ono vrijeme u istočnoj Europi. Prema kineskoj vladi, ubijeno je između 200 i 300 civila, a 7.000 do 10.000 ozlijeđeno. Prema studentskim organizacijama i kineskom Crvenom križu ubijeno je 2000 do 3000 ljudi.

Požar u katedrali Notre-Dame – 2019.

Požar u katedrali Notre-Dame izbio je 15. travnja 2019. godine oko 18:20 ispod krova katedrale Notre-Dame u Parizu, a ugašen je petnaest sati kasnije.

U požaru su izgorjeli krov i toranj na krovu, a unutrašnjost katedrale, gornji zidovi i prozori teško su oštećeni. Veću štetu spriječio je kameni strop koji je zadržavao krov u plamenu dok se urušavao. Mnoga umjetnička djela i druge relikvije evakuirane su, dok su neke koje su ostale unutra uništene ili oštećene. Dva para orgulja i tri rozete iz 13. stoljeća pretrpjele su malu ili nikakvu štetu.

Predsjednik Francuske Emmanuel Macron obećao je državi da će obnoviti katedralu[5] i pokrenuo je kampanju za prikupljanje sredstava. Za manje od 48 sati od početka požara najavljen je iznos od 900 milijuna eura donacija. Procjenjuje se kako bi obnova katedrale mogla trajati dvadeset i više godina.

Dana 25. prosinca 2019. u katedrali nije održana Božićna misa. Zadnji put je tako bilo 1803. godine.

Dan gumice za brisanje

Ovaj dan slavi izum gumice za brisanje. Svi mi griješimo, a ovaj dan posvećen je važnosti ovog malog korisnog predmeta koji se može pronaći na gotovo svakom radnom stolu. U svijetu gumice, dva čovjeka treba posebno istaknuti. Prvi je Joseph Priestley koji je otkrio gumicu na današnji dan 1770., koristeći komad gume uvezene iz Brazila. Zatim je 1858, Hyman Lipman iz Philadelphije patentirao olovku s gumicom na vrhu olovke.