NA DANAŠNJI DAN: Prodaja Dalmacije Mlecima, Ferdinand IV., Hercegovački ustanak, Barbara Cartland, Otokar Keršovani, Božidar Adžija, Neven Valent, Rudolf Bićanić, Goran Ivanišević, Željko Malnar
Sramna prodaja Dalmacije Mlecima – 1409.
Nakon višemjesečnog cjenkanja s Mlečanima oko prodaje Dalmacije, u kojoj je gubio utjecaj i vlast, Ladislav Napuljski je išao “spasiti što se spasiti dâ” i prodati zemlju, odnosno dignuti novce za posjed za kojeg je bilo izgledno da će ga izgubiti u ratovima.
Ladislav Napuljski
Dana 9. srpnja 1409. godine, u Mletcima, u crkvi sv. Silvestra se sklopilo ugovor. Dužd Mihovil Steno i Mletci su za 100.000 dukata od ugarskoga kralja Ladislava kupili sav njegov posjed kojeg je imao u Dalmaciji, točnije grad Zadar s tvrđavom i kotarom, Novigrad, Vranu i otok Pag, sa svim pravima ne samo ovo područje, nego i na čitavu Dalmaciju.
Već 29. srpnja na zadarskom gradskom zidu je zavijoren mletački barjak. Ironija je u tome što je prije šest godina, u istom gradu, na ustrajanje hrvatske strane, baš u Zadru okrunjen Ladislav Napuljski za hrvatskog kralja, a pritom je još i dao riječ da će “braniti cjelokupnost Dalmacije, Hrvatske i Slavonije”.
Ferdinand IV., hrvatsko-ugarski kralj – 1654.
Ferdinand IV.
Ferdinand IV. (* Beč, 8. rujna 1633.; † Beč, 9. srpnja 1654.), rođen kao Ferdinand Franjo, iz dinastije Habsburg bio je od 1653. do 1654. rimsko-njemački kralj, od 1646. pa do smrti češki kralj, te od 1647. pa do smrti hrvatsko-ugarski kralj.
Ferdinand IV okrunjen je krunom sv. Stjepana, a 31. svibnja 1653. za rimsko-njemačkog kralja. Okrunjen je 18. lipnja iste godine u Regensburgu. No, već iduće godine je umro od boginja. Naslijedio ga je mlađi brat Leopold I.
Unatoč vladarskim naslovima i krunidbama Ferdinand IV. nije nikada stvarno vladao jer je umro prije svoga oca. Trag njegove formalne vladavine ostao je međutim u titulaturi kasnijih habsburških vladara pa je tako Ferdinand I. Austrijski kao hrvatsko-ugarski i češki kralj bio Ferdinand V.
Hercegovački ustanak – 1875.
Pobuna protiv otomanske vlasti poznata pod nazivom Hercegovački ustanak, započela je 1875. u Dračevu kraj Čapljine pod vodstvom don Ivana Musića. Hercegovački ustanak jedan je od najvažnijih događaja u povijesti Hrvata u Bosni i Hercegovini u 19. stoljeću.
Hercegovački ustanak
Pobunu su potaknuli teški uvjeti života, ali i politički i nacionalni razlozi. Povijesnu težinu ustanku daje činjenica da je inicirao otpor u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Tako su se nakon Hrvata na ustanak digli i hercegovački Srbi, a borbe su brzo zahvatile i druge krajeve.
Turska je ustanike najprije pokušala smiriti preko mirovnih posrednika, no kada u tome nije uspjela pokušala je silom, u čemu je bila samo djelomično uspješna. Zapisi govore o velikom krvoproliću i strahotama koje su počinile obje strane što je prouzročilo izbjegavanje velikog broja ljudi u Dalmaciju i na zapad.
Uzroci ustanka bili su neriješeni socijalni i agrarni odnosi u BiH; neposredan povod bilo je ubiranje podavanja za nerodnu 1874. godinu. Tijekom ustanka u prvi su plan izbili i politički ciljevi, tj. oslobođenje BiH od turske vlasti. U događanja se uključuju Srbija, Crna Gora i Rusija te ulaze u rat protiv Turske. Tijekom ustanka muslimansko stanovništvo uglavnom je djelovalo na turskoj strani. Ustanak je skršen u proljeće 1878, a njegova izravna posljedica bio je Berlinski kongres na kojemu je uprava nad BiH prepuštena Austro-Ugarskoj.
Barbara Cartland, književnica – 1901.
Barbara Cartland, rođena 9. srpnja 1901., umrla 21. svibnja 2000. je najslavnija spisateljica ljubavnih romana. Napisala je preko 700 knjiga i prodala ih u 600 milijuna primjeraka širom svijeta.
Objavila je i velik broj povijesnih knjiga i napisala 4 autobiografije, kao i biografije svoje majke i brata. Barbara Cartland je u posljednjih dvadeset godina oborlila svjetski rekord objavljujući 23 knjige godišnje. U Guinessovoj knjizi rekorda navodi se kao vodeća svjetska spisateljica bestselera.
Barbara Cartland
U privatnom životu je počasna dama jeruzalemskog reda sv. Ivana, predsjednica Vijeća sv Ivana u Hertfordshireu i zamjenica predsjednika Liječničkog odjela sv. Ivana. Borila se za prava starijih osoba i promijenila je Engleski zakon tako da su lokalne vlasti morale osigurati kampove za romsko stanovništvo.
Barbara Cartland je i sama otvorila jedan romski kamp koji su Romi nazvali Barbaraville. Tijekom rata bila je glavna humanitarna časnica i brinula se za 20 000 vojnika i vojnikinja. 1964. g. osnovala je Nacionalnu zdravstvenu udrugu.
Pod zaštitom te udruge su sve trgovine zdravom hranom i proizvodi alternativne medicine.1988. g. je primila zlatnu medalju Pariza. Ta nagrada je okrunila njenu uspješnu prodaju knjiga u Francuskoj – prodala je 25 milijuna knjiga. 1988. g. je Barbara Cartland otvorila lječilište blizu Delhija u Indiji.
To je gotovo najveće lječilište na svijetu. Njezino Visočanstvo kraljica je 1991. g. imenovala Barbaru Cartland damom Reda Britanskog Carstva zbog njenog doprinosa literaturi i dobrotvornog rada u zajednici.
Dama Barbara je britanska autorica s najvećim brojem napisanih knjiga; nadmašila je čak i Johna Creaseyja, autora 564 knjige. Umrla je 2000 godine, u dobi od 98 godina. Zanimljivo je da je njena posljednja želja bila da je pokopaju u ružičastom lijesu. Autorice više nema, no njena djela i dalje osvajaju srca čitatelja. Barbara Cartland ostaje vodeće ime u žanru ljubavnih romana, a svojim si je romanima osigurala svevremenost.
Otokar Keršovani, književnik – 1941.
Otokar Keršovani (Trst, 23. veljače 1902. – Zagreb, 9. srpnja 1941.), bio je hrvatski novinar, publicist, književni kritičar i političar. Njegov stvaralački opus uvrštava ga među najistaknutije hrvatske marksističke intelektualce između dvaju svjetskih ratova.
Otokar Keršovani
Otokar Keršovani rođen je u Trstu koji je tada bio dijelom Austro-Ugarske monarhije. Pisao je u karlovačkom školskom listu Timor o istarskim temama, a u prvoj polovici 1920-ih u klupskom glasilu Mlada Jugoslavija gdje je supokretač i suurednik.
Godine 1924. postao je novinar, i radi za Zagrebački tisak, a doprinosio je i za Novosti. Također je pisao u listu Čovečnost, glasilu SKA Rad, Politici te Samoupravnom glasnik. Istodobno, za sebe smatra da je komunist i pridružuje se Komunističkoj partiji Jugoslavije. Uhićen je 1928. godine i osuđen na godinu dana zatvora. Nakon što je pušten iz zatvora, odlazi u Srbiju, gdje pokušava organizirati SKOJ. Ponovno je uhićen 1930. godine i osuđen na deset godina zatvora jer je priznao svoje članstvo u Komunističkoj partiji. Kaznu je služio u Srijemskoj Mitrovici, gdje je ostao politički aktivan. U zatvoru je bio marksistički učitelj za ostale komunističke zatvorenike. Također je i neke ostale zatvorenike uključio u novinarstvo i pokrenuo ilegalni zatvorski list Udarnik. Tada piše Povijest Hrvata, posmrtno objavljenu 1971. godine
Iz zatvora izlazi u veljači 1940. godine, a nakon toga svoje djelovanje nastavlja u raznim ljevičarskim magazinima. U ožujku 1941. godine, pred Travanjski rat, ponovno je uhićen i zatvoren u zatvoru Kerestinec. Ustaše su ga, nakon dolaska na vlast, likvidirale zajedno s Božidarom Adžijom, Ognjenom Pricom i Zvonimirom Richtmannom u Dotršćini. Strijeljan je kao ‘duhovni začetnik’ ubojstva redarstvenoga agenta. Nakon rata, jedna novinarska tvrtka u Opatiji i nagrada za životno dostignuće Hrvatskog novinarskog društva nose njegovo ime.
Božidar Adžija, hrvatski publicist – 1941.
Dana 9. srpnja 1941. pogubljen je Božidar Adžija, hrvatski političar i publicist te narodni heroj. Uhićivao ga je i zatvarao jugoslavenski režim, a utamničili u Kerestincu i pogubili ustaše.
Privučen Masarykom, Adžija je studirao u Pragu, gdje je doktorirao pravo. Nakon povratka iz rata u rodnom Drnišu je 1918. izabran za člana Narodnog vijeća SHS-a.
Božidar Adžija
Bio je urednik lista Sloboda te povjerenik za socijalnu politiku Zemaljske vlade, ali podnosi ostavku. Zapostavlja stranačku politiku i bavi se zaštitom, osiguranjem, obrazovanjem i sindikalnim organiziranjem radnika. Osnivač je Radničke čitaonice i biblioteke 1926/27. godine. Godine 1935. pristupio je KP-u i postao predsjednik Stranke radnog naroda.
Neovisno o političkim dužnostima i ideološkim razmiricama, uvijek je uz konkretna radnička prava, te pokretač niza aktivnosti zagrebačke Radničke komore, jedan od prvih koji je upozoravao na fašističku opasnost, ostajući izvan ortodoksne komunističke ideologije.
U dvorcu Kerestincu pokraj Zagreba zatvor je osnovan još prije okupacije zemlje. Na početku Drugoga svjetskog rata ondje su ustaše, uz više od stotinu zatvorenika, zatvorili i Božidara Adžiju, Otokara Keršovanija, Ognjena Pricu, Augusta Cesarca i mnoge druge ugledne Hrvate. Spomenuti su strijeljani 9. srpnja 1941. godine u znak odmazde za ubojstvo ustaškog policajca. Taj je događaj ubrzao planove za bijeg dijela zatvorenika, koji su se nekoliko dana nakon toga odlučili na proboj iz zatvora. U proboj su krenula 92 zatvorenika, većina ih je pritom ubijena, a preostali logoraši, jer ih vani nitko nije dočekao, bili su uhićeni i poslije streljani.
Neven Valent, pjevač – 1964.
Neven Valent (Zagreb, 9. srpnja 1964. – Zagreb, 9. travnja 2012.), hrvatski operni i koncertni pjevač, bariton.
Nakon završenoga srednjoškolskog općeg i umjetničkog obrazovanja, Neven Valent je studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je 1992. diplomirao na Odsjeku za pjevanje. U razdoblju od 1993. do 1998. usavršavao se kod Rudolfa Knolla, Marjane Lipovšek i Alfreda Burgstallera na Ljetnoj akademiji Mozarteum u Salzburgu te kod Glenys Linos na Kraljevskoj glazbenoj akademiji (Royal Academy of Music) u Londonu.
Neven Valent
Od 1985. do 1987. bio je članom Zagrebačkih madrigalista. Godine 1988. obnovio je djelovanje Oratorijskog zbora Crkve sv. Marka, davši mu i ime Cantores Sancti Marci. Sve do svoje iznenadne i prerane smrti bio je prefekt toga zbora, uz kojega je često nastupao i kao koncertni solist. Bio je članom Opere HNK u Zagrebu, pjevao na Varaždinskim baroknim večerima i zadarskim Glazbenim večerima u sv. Donatu) te gostovao na brojnim inozemnim glazbenim festivalima u Austriji, Irskoj, Luksemburgu, Mađarskoj, Njemačkoj, Švedskoj i Velikoj Britaniji.
Neven Valent bio je predani promicatelj glazbene umjetnosti. Prigodom prvoga dolaska pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku, u rujnu 1994. organizirao je i producirao izvedbu misterija Majka Božja Kamenitih vrata Božidara Širole. Kao glavni i umjetnički producent zaslužan je i za cjelovitu scensku izvedbu Božićne priče Rudolfa Matza o Božiću 1996. godine. Utemeljio je i sve do svoje smrti bio ravnateljem zagrebačkoga Festivala sv. Marka, u okviru kojega su do danas na brojnim i zapaženim koncertima nastupili mnogi hrvatski i inozemni glazbeni umjetnici. Bio je i producent gostovanja Minhenske filharmonije s dirigentom Lorinom Maazelom 2006. u Zagrebu, a njegovom je zaslugom Hrvatska misa u d-molu op.86 Borisa Papandopula prvi puta izvedena u inozemstvu, u Krakovu, s inozemnim ansamblom i solistima: 16. siječnja 2011. izveo ju je Zbor Krakovske filharmonije pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića.
Rudolf Bićanić, hrvatski ekonomist – 1968.
Rudolf Bićanić
Bićanić, Rudolf, hrvatski ekonomist, sociolog i političar (Bjelovar, 5. VI. 1905 – Zagreb, 9. VII. 1968). Studirao je na École des hautes études commerciales u Parizu i na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1931. doktorirao. Bio je član ravnateljstva Gospodarske sloge od 1936. pa je osnovao Zavod za proučavanje seljačkog i narodnog gospodarstva, kojemu je na čelu bio do 1940. Istodobno je uređivao Gospodarsku slogu i Politički vjesnik. Godine 1940. imenovan je direktorom Direkcije za vanjsku trgovinu u Beogradu, a 1941–45. bio je viceguverner Narodne banke Jugoslavije pri izbjegličkoj vladi u Londonu. Od 1946. profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu iz područja ekonomske politike, ekonomike vanjske trgovine i ekonomske povijesti. Njegove knjige Kako živi narod (1936) i Ekonomska podloga hrvatskog pitanja (1938) bile su temeljem gospodarske i socijalne politike HSS-a. Glavna djela: Hrvatska ekonomika na prijelazu iz feudalizma u kapitalizam, I. Doba manufakture u Hrvatskoj i Sloveniji, 1750–1860 (1951), Ekonomska politika u socijalističkoj Jugoslaviji (Economic Policy in Socialist Yugoslavia, 1973).
Goran Ivanišević osvojio Wimbledon – 2001.
Prije 19 godina u 13 sati na centralni teren u Wimbledonu izašao je Goran Ivanišević. Na drugoj strani čekao ga je Australac Patrick Rafter. Oni su bili finalisti najprestižnijeg teniskog turnira.
Goran Ivanišević
Ivanišević je osvojio prvi set, no u drugom je Australac izjednačio. U trećem je setu Ivanišević održao svoj servis, a u šestom je gemu napravio break. Samo jedan set ga je dijelio od osvajanja Wimbledona. No tada je počela drama. U šestom mu je gemu četvrtog seta pri servisu suđen prijestup, a zatim i aut. Goran je izgubio servis. U 15. gemu Ivanišević je uspio uzeti Rafteru servis, a nakon 4 meč lopte, u 16. gemu Goran Ivanišević je osvojio Wimbledon. Konačni rezultat bio je 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 9:7.
Prva Goranova reakcija je bila: – Ne znam je li ovo samo san, nadam se da me sutra netko neće probuditi i reći nije se dogodilo, nisi osvojio. Zahvaljujem organizatorima na pozivnici, zahvaljujem svima koji su prije Wimbledona još uvijek vjerovali u mene. Na kraju i posveta: Ovo je za Dražena Petrovića, nadam se da me gore gleda, on je bio najveći.
Goran je na Wimbledon stigao s pozivnicom kao 125. igrač svijeta u tom trenutku.
Po povratku u Splitu dočekalo ga je 150 tisuća ljudi.
Ivanišević se tenisom počeo baviti na splitskim Firulama, na poticaj oca Srđana. Profesionalnu je karijeru započeo 1988. godine. Ukupno je osvojio 22 ATP turnira u pojedinačnoj konkurenciji te još 9 u konkurenciji parova, čime je najuspješniji hrvatski tenisač u povijesti. U Wimbledonu je, osim naslova 2001., ubilježio i tri finala (1992., 1994. i 1998.) te dva polufinala (1990. i 1995.), a polufinale je ostvario i 1996. na US Openu. Umirovio se nakon poraza u 3. kolu Wimbledona 2004. godine. Nakon svršetka karijere povremeno nastupa na seniorskom ATP Champions Touru.
Željko Malnar, hrvatski pustolov – 2013.
Željko Malnar (Zagreb, 12. travnja 1944. – Zagreb, 9. srpnja 2013.), hrvatski pustolov, svjetski putnik, putopisac, autor dokumentarnih filmova, kontroverzni TV-voditelj.
Željko Malnar
Nakon završene srednje škole studirao je medicinu i eksperimentalnu zoologiju gdje nije položio niti jedan ispit. Za vrijeme studija oduševljava se genetikom i već kao dvadesetogodišnjak organizira svoju prvu ekspediciju u jedinu prašumu Europe – Perućicu. S te ekspedicije objavljuje više zapaženih radova i taj posao ga sve više zaokuplja. Prijateljstvo s književnicima Marijanom, a posebno s Novakom Simićem, još više produbljuje njegovu znatiželju prema prirodi čovjeka i svijetu uopće. Druži se s tada mladim indolozima (dr. prof. Katičić, dr. prof. R. Iveković, dr. Ž. Matešić, dr. K. Bašić) i drugima s Filozofskog fakulteta u Zagrebu što ga na kraju odvodi u New Delhi, gdje na Indian Institute of Mass Communication studira zajedno sa studentima iz 18 zemalja Trećeg svijeta novinarstvo za nerazvijene zemlje. No, poslije diplome ostaje u Indiji još punih 10 godina.
Godine 1986. zajedno s Bornom Bebekom izdaje knjigu “U potrazi za staklenim gradom”, koja doživljava četiri izdanja. Jedini je stranac nosilac titule Seiuli (Poglavice koji govori) polinezijske države Samoa.
Godine 1992. na TV-postaji OTV pokrenuo je Nightmare Stage, iznimno kontroverznu emisiju u kojoj su nastupali razni slikoviti likovi sa zagrebačkih ulica. Malnar je sebe proglasio predsjednikom izmišljene Republike Peščenice i to koristio kao satiričku platformu za ismijavanje tadašnje političke scene.
