NA DANAŠNJI DAN: Pravo glasa za žene, Vladimir Becić, Marilyn Monroe, Ivica Bednjanec, Yves Saint-Laurent, Emanuel Vidović, Beatlesi, Helen Keller, počeo emitirati CNN, Dan mlijeka
Pravo glasa za žene – 1904.
Finska je prva zemlja na svijetu novim izbornim zakonom dala ženama pravo glasa i pravo da budu birane. Bilo je to 1. lipnja 1904. godine.
Žensko pravo glasa izraz je kojim se danas označava u svijetu uglavnom općeprihvaćeni koncept prema kojem muškarci i žene imaju jednako pravo glasa, odnosno da je opće pravo glasa, a s njime i moderni koncept demokracije nezamisliv ako ne uključuje ravnopravnost muškaraca i žena na biralištima.
U povijesnom kontekstu taj se izraz odnosi na feministički pokret “Žensko pravo glasa” koji se pojavio u zapadnim industrijskim državama u 19. stoljeću i proširio u 20. stoljeću. Od tih pokreta najpoznatije su bile sufražetkinje, a današnji feministički povjesničari smještaju ga u tzv. feminizam prvog vala.
Danas je žensko pravo glasa prihvaćeno u gotovo svim državama svijeta. Jedini izuzetak predstavljaju određene zemlje, gdje se ženama ne daje pravo glasa iz vjerskih razloga.
Žene u Hrvatskoj ostvarile su pravo glasa na lokalnim izborima 28. siječnja 1881. godine, međutim izmjenama zakona 1895. godine su ga izgubile. U okviru Jugoslavije, ostvarile su pravo glasa 11. kolovoza 1945. godine, a Ustavom 1990. godine zajamčena je ravnopravnost spolova i zabrana diskriminacije, odnosno jednaka prava za žene i muškarce.
Vladimir Becić, hrvatski slikar – 1886.
Vladimir Becić
Vladimir Becić (Brod na Savi, 1. lipnja 1886. – Zagreb, 24. svibnja 1954.), hrvatski slikar. Počeo je slikati od najranije mladosti. Studirao je pravo u Zagrebu, a slikarstvo je učio u privatnoj slikarskoj školi Mencija Klementa Crnčića i Bele Čikoša u Zagrebu (1904.), te Heinricha Knirra u Münchenu (1905.). Tih prvih godina ovog stoljeća nastaju poznati Becićev Portret Miroslava Kraljevića, Autoportret s polucilindrom, Akt pred ogledalom i brojna druga djela. Od 1919. do 1923. boravio je Becić u Blažaju kraj Sarajeva, a zatim odlazi u Zagreb. Samostalno je u Zagrebu izlagao (prvi put 1910.), sudjelovao na izložbama Proljetnog salona i na međunarodnim izložbama u Rimu (1911.), Ženevi (1921.) i Veneciji (1938.). U Zagrebu je predavao na Višoj školi za umjetnost i obrt (od 1924.) i na Akademiji likovnih umjetnosti (do 1947), a s Ljubom Babićem i Jerolimom Mišom osnovao je Grupu trojice (1930.). Vladimir Becić umro je u Zagrebu, 24. svibnja 1954. godine.
Marilyn Monroe, glumica – 1926.
Monroe, Marilyn (pravo ime Norma Jean Mortenson), američka filmska glumica (Los Angeles, 1. VI. 1926 – Hollywood, 4/5. VIII. 1962). Nezakonito dijete hollywoodske montažerke negativa i norveškog useljenika, djetinstvo je provela po sirotištima i kao štićenica više obitelji. Poznata je postala u 20. godini pozirajući gola za kalendar, potom je sklopila ugovor s filmskom kompanijom 20th Century Fox.
Marilyn Monroe
Nakon više nezamijećenih manjih uloga istaknula se u epizodnoj ulozi u filmu Džungla na asfaltu (The Asphalt Jungle, 1950) J. Hustona. U naglom usponu popularnosti publiku je osvojila upadljivom vanjštinom (tzv. pin-up zvijezda) i do tada u filmu neviđenim spojem naivnosti i spontane, ali izazovne erotičnosti (»seks simbol« 1950-ih); 1953., 1954. i 1956. nalazila se među deset najpopularnijih zvijezda u SAD-u. Postupno je sve više dokazivala i glumačku darovitost, osobito u komedijama (izvorne interpretacije neinteligentnih plavuša): Majmunska posla (Monkey Business, 1952) i Muškarci više vole plavuše (Gentlemen Prefer Blondes, 1953) H. Hawksa te Sedam godina vjernosti (The Seven Year Itch, 1955) i Neki to vole vruće (Some Like It Hot, 1959) B. Wildera.
Od polovice 1950. polazila je glasoviti Actors’ Studio i češće nastupala u dramskim ulogama. Nesređena privatnog života, mučena neskladom između svoje glamuroznosti i nesigurnosti u svoj talent, umrla je pod djelomice nerazjašnjenim okolnostima, što je dalo trajni poticaj mitu o njoj kao ženskom pandanu J. Deana i žrtvi naličja američkoga sna. Ostale značajnije uloge: Sve o Evi (All About Eve, 1950) J. L. Mankiewicza, Sudar u noći (Clash by Night, 1952) F. Langa, Niagara (1953) H. Hathawaya, Rijeka bez povratka (River of No Return, 1954) O. Premingera, Autobusna stanica (Bus Stop, 1956) Joshue Logana, Princ i plesačica (The Prince and the Showgirl, 1957) L. Oliviera, Volimo se (Let’s Make Love, 1960) G. Cukora, Neprilagođeni (Misfits, 1961) J. Hustona.
Ivica Bednjanec, strip crtač – 1934.
Ivica Bednjanec (Zagreb, 1. lipnja 1934. – Zagreb, 15. veljače 2011.), bio je hrvatski crtač stripa, pjesnik, humorist i scenarist. Bio je samostalni likovni umjetnik, nekada profesor na Grafičkoj školi u Zagrebu a više od 40 godina kontinuirano je objavljivao stripove, kojima je ujedno bio kompletni autor, kako scenarija tako i crteža. Riječ je o više od 2.000 tabli stripa, više od 1.000 scenarija, 3 knjige stripa. Stvorio je legendarni dječji strip – Duricu.
Ivica Bednjanec
Njegovi stripovi bili su naprosto – stripovi. Nisu imali onaj, ponekad potrebni, začin “intelektualnog” i “umjetničkog”. Uza sve to Bednjanjec se nije trudio kopirati inozemne uzore; bio je svoj, autentičan. Rad Ivice Bednjanca uvjetno se može podijelili na dva područja, takozvani realistički strip, te grotesku u najširem smislu. Neka druga podjela mogla bi glasiti: stripovi za omladinu i stripovi za odraslu publiku. Tijekom 1960-ih godina nastao je veći dio iz ciklusa povijesnih stripova, stripova s tematikom iz Meksičke revolucije i stripova o sportu, dok se tematici NOB-a Bednjanec povremeno vraćao. Od 1968. godine započinje njegova suradnja s “Modrom lastom” gdje puna tri desetljeća paralelno nastaju dva serijala: “Osmoškolci i Genije” i “Lastan”. Posebno je značajan Nježni, lik realiziran u dvije varijante: Nježni robijaš (1975. – 1976.) i Nježni sport (1976. – 1983.). Bednjanec je realizirao još nekoliko serijala: Iverku, Kika, Amicu, i najnoviji – Duricu. Među najkvalitetnije stripove njegovog opusa svakako se ubrajaju i dvije epizode započetog serijala Barun Trenk (1974).
Yves Saint-Laurent, francuski modni dizajner – 1936.
Francuski modni dizajner i kostimograf Yves Saint-Laurent rodio se 1. kolovoza 1936. godine u Oranu, u Alžiru. 1954. godine preselio se u Pariz. S 19 godina počeo je raditi za Christiana Diora, a nakon njegove smrti 1957., u svojoj 21. godini, Yves Saint-Laurent je preuzeo upravljanje tom modnom kućom.
Pet godina kasnije napustio je Dior i, uz podršku partnera Pierrea Bergéa, utemeljio modnu kuću pod svojim imenom (Yves Saint-Laurent, često se krati u YSL). Sredinom šezdesetih osmislio je luksuznu žensku prêt-à-porter liniju Saint-Laurent Rive gauche. Bila je to linija industrijski, masovno proizvedene dizajnerske odjeće, koja je bila dostupna u istoimenom lancu prodavaonica.
Yves Saint-Laurent
Popularizirajući na taj način prêt-à-porter, pridonio je demokratiziranju mode, koja je postajala dostupnija širem krugu potrošača. Na vrhuncu uspjeha, sedamdesetih, dizajnirao je i odjeću za djecu, modne dodatke te ženske i muške parfeme. Godine 1999. Gucci je otkupio brand YSL i, dok se Tom Ford bavio kolekcijom prêt-à-porter, Yves Saint-Laurent je dizajnirao liniju visoke mode. Modna kuća YSL službeno je zatvorena 2002.
Premda više ne djeluje, brand i dalje postoji pod okriljem Guccija. Nakon povlačenja Toma Forda, liniju prêt-à-porter potpisuje Stefano Pilati. Yves Saint-Laurent i Pierre Bergé otvorili su u Parizu Fundaciju Pierre Bergé – Yves Saint-Laurent (Fondation Pierre Bergé – Yves Saint-Laurent), pokroviteljsku i muzejsku ustanovu, koja pohranjuje 20.000 izložaka iz povijesti ove modne kuće. Yves Saint-Laurent je prvi živući modni dizajner koji je počašćen velikom retrospektivom svojih radova u njujorškom muzeju The Metropolitan Museum of Art. Za svoj rad odlikovan je i ordenom Legije časti. Slavni dizajner umro je u 71. godini, 1. srpnja 2008., u Parizu. 2014. godine film o njemu snimio je francuski redatelj Jalil Lespert. Saint-Laurenta je u filmu, koji opisuje dizajnerov život od 1958. godine, utjelovio mladi francuski glumac Pierre Niney.
Emanuel Vidović, hrvatski slikar – 1953.
Emanuel Vidović
Dana 1. lipnja 1953. godine u Splitu je umro hrvatski slikar Emanuel Vidović. Vidović je rođen u Splitu, 1870. godine. Sa sedamnaest godina upisuje Akademiju u Veneciji, ali ju napušta i slika vedute kanala, lagune i motive iz Chioggie. Djelovao je i u Milanu, a od 1898. je nastavnik u Splitu. Po povratku u domovinu slikao je motive Splita i Trogira kojima dominira tamni, sjetni ugođaj. Bogatim nijansama polutonova Vidović ostvaruje toplo ozračje starinskih prostora. Tako na platno prenosi i intimu svoje sobe i ateljea sa starinskim pokućstvom i knjigama, zatim polumračnu unutrašnjost splitskih i trogirskih crkvi i niz mrtvih priroda sa starim urama, lutkama i konjićima i smirenu harmoniju mrtvih priroda s voćem, cvijećem, ribama i rakovima. Godine 1984. ustanovljena je Velika nagrada Splitskog salona ‘Emanuel Vidović’.
Objavljen album Beatlesa “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” – 1967.
Osmi po redu studijski album Beatlesa, Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band, objavljen je 1967. godine i odmah je izazvao opću senzaciju. Album, koji se matra ‘magnum opusom’ legendarne grupe, brojni glazbeni kritičari proglasili su jednim od najutjecajnijih u povijesti pop glazbe, a časopis ‘Rolling Stone’ dodijelio mu je titulu najboljeg albuma svih vremena. Iznimno zahtjevan, kako za izvođače tako i za slušatelje, Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band snimljen je kroz 129 dana nakon što su članovi grupe, potpuno izmoreni od ‘Beatlemanije’, odustali od turneje u drugoj polovici 1966. Pod utjecajem izmorenosti grupa je odlučila snimiti album koji će odraditi turneju bez njih i u tome u potpunosti uspjeli.
Beatlesi
Album je bio inovativan u svakom smislu, od glazbeno stilskih struktura preko revolucionarnih snimateljskih tehnika do kontorverznog omota čiji detalji još uvijek zaokupljuju obožavatelje, i nadasve umjetničkog dosega same glazbe.
Kristalno čist zvuk, fluidne melodijske linije, nadahnuti aranžmani, široka lepeza stilova koji zajedno čine čvrst koncept, Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band stavlja u rang klasične glazbe, ali ono što ovaj album čini toliko legendarnim je to što se slušanjem ne može ‘potrošiti’. Uz planetarni uspjeh grupa se našla i pod optužbama za poticanje na konzumaciju narkotika i to zbog pjesama A Day in the Life, a posebno Lucy in the Sky with Diamonds (obje su bile zabranjene na BBC-u), no Beatlesi su te optužbe odbacili, više ili manje spretno jer se znalo za njihovo ‘eksperimentiranje’ potaknuto Flower Power pokretom koji je u to vrijeme započeo širenje iz SAD-a.
No, bez obzira na sve ružne kritike i podmetanja većina kritičara zaključila je kako je sa Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Bandom rock postao umjetnost, a album koji 15 tjedana nije silazio s vrha britanske top liste bio je i ostao najprodavaniji uradak Beatlesa.
Helen Keller, književnica – 1968.
Helen Adams Keller (Tuscumbia, Alabama, SAD, 27. lipnja 1880. – Easton, Connecticut, 1. lipnja 1968.), američka književnica i aktivistica.
Helen Keller
Rodila se u časničkoj obitelji koja je bila u velikim vezama s vojskom Konfederacije tijekom američkog građanskog rata. Otac Arthur H. Keller je bio bivši časnik južnjačke vojske, a mati Kate Adams Keller je bila svojta slavnog južnjačkog generala Roberta Edwarda Leeja.
Helen Keller i Anne Sullivan 1888.
Od djetinjstva je bila slijepa i gluha. Nakon dugotrajnog procesa, uz pomoć učiteljice i kasnije životne pratiteljice Anne Sullivan,[1] uspjela je naučiti sporazumijevati se s okolinom te završiti školu. Naučila je nekoliko stranih jezika, a u učenju je iskazala izvanredan smisao za književni i znanstveni rad. Godine 1904. diplomirala je na Radcliffe Colledgeu.
Uz književni rad Keller je bila aktivna u Američkoj zakladi za slijepe (American Foundation for the Blind), gdje je radila na prosvjećivanju i osvješćivanju javnosti za probleme slijepih i gluhonijemih osoba te poboljšanju državne skrbi za slijepe. Obišla je i održavala predavanja u četrdesetak zemalja svijeta.
Počeo emitirati CNN – 1980.
CNN, što je skraćenica za Cable News Network, međunarodni je 24-satni informativni kanal koji se emitira putem satelita i kabelske televizije. Osnovao ga je Ted Turner 1980. godine. Sjedište mreže je u Atlanti. Najveći CNN-ov poduhvat bio je način na koji je ta televizijska mreža pratila Zaljevski rat. Mnoge televizijske mreže, poput Sky Newsa, Euronewsa i Al Jazzere, kasnije su slijedile izvornu ideju CNN-a. U SAD-u je, zbog izrazito lijevog političkog usmjerenja, nazivaju “komunistički CNN”
Svjetski dan mlijeka
Dan mlijeka
Obilježavanje Svjetskog dana započelo je 2001. godine, kada je Organizacija za hranu i poljoprivredu UN-a naglasila važnost potrebe pristupa dovoljnoj količini visoko-kvalitetne hrane za uživanje u zdravom i aktivnom životu. Mlijeko je jedan od najcjelovitijih prehrambenih proizvoda: izvor je visokokvalitetnih bjelančevina, ugljikohidrata, mliječne masti, vitamina A, skupine B, C, D, E i K, te minerala (kalcij, fosfor, kalij i magnezij).
