NA DANAŠNJI DAN: Katarina de Medici, Jean de La Fontaine, Metropolitan, Danko Angjelinović, Maria Skłodowska-Curie, Vjekoslav Kaleb, Samuel Beckett, Gari Kasparov, Boris Maruna
Katarina de Medici, kraljica- ubojica – 1519.
Katarina de Medici (* Firenza, 13. travnja 1519. – † Blois, 5. siječnja 1589.), talijanska plemkinja i francuska kraljica.
Kći je urbinskog vojvode Lorenza II., a godine 1533. udala se za francuskog kralja Henrika II.. Prvi se put politički jače angažirala kao regentica za svoga mlađeg sina Karla IX.. Kako bi sinu sačuvala krunu, nastojala je u tijeku vjerskih borbi u Francuskoj uspostaviti političku ravnotežu između katolika i hugenota, održavajući istodobno dobre odnose sa Španjolskom. Kad je utjecaj španjolskog protivnika, hugenota admirala de Colignyja, na njezina sina prijetio da će poremetiti njezine planove u pitanjima vanjske i unutarnje politike, organizirala je 1572. godine pokolj hugenota (Bartolomejska noć).
Katarina de Medici
Bartolomejska noć označava noć 24. kolovoza 1572. uoči dana svetog Bartolomeja kada je kraljeva majka Katarina Medici organizirala pokolj istaknutih hugenota (francuskih protestanata) od strane katolika, a po naredbi Karla IX. tadašnjeg kralja Francuske.
Masakr se od Pariza proširio po cijeloj Francuskoj i u narednih nekoliko mjeseci je ubijeno oko 70.000 hugenota. Karlo IX. je bio pod velikim utjecajem svoje majke Katarine Medici i pokolj se trebao dogoditi već 15. kolovoza na dan vjenčanja hugenota (a budućeg kralja Francuske) Henrika IV., tadašnjeg kralja Navarre i katolkinje, sestre Karla IX.
To je bila zgoda kad su se trebali naći svi najistaknutiji hugenoti na jednom mjestu, a potaknuti navodnim smirivanjem strasti takvim političkim vjenčanjem. Nakon takvih užasnih događaja, preživjelim hugenotima su preostala samo dva rješenja: ili da se pokatoliče ili da se odsele iz Francuske (velik njihov broj je otišao u današnju Kanadu, pokrajinu Quebec). Iako je pokolj započeo po danu, sam izraz Bartolomejska noć simbolično predstavlja zatamnjenje uma zagriženih katoličkih vladara Francuske.
Jean de La Fontaine, pisac – 1621.
Jean de La Fontaine (Château-Thierry, 8. srpnja 1621. – Pariz, 13. travnja 1695.), francuski književnik iz XVII. stoljeća Ogledao se u svim književnim rodovima, a glavna su mu djela ˝Basne i bajke˝, ˝Pripovijesti u stihu˝. Od antičkih pisaca preuzeo je okosnicu, a basnu osvježuje elementima drame, satire i poezije. Životinje njegovih basni kriju pod svojom kožom sve ljudske slabosti. Njegove basne vrlo su poznate i smatraju se remek djelima svjetske književnosti. Inspirirane su Ezopom, Horacijem i staroindijskom književnosti kao Pančantantra. Prvo djelo od 124 basne izašlo je 31. ožujka 1668. godine pod nazivom ˝Ezopove basne˝, a bile su posvećene Luju, Velikom Dauphinu, sinu Luja XIV.. Basne su bile jako dobar izbor za čitanje: imale su ritam, pisane su u rimi, prirodne i lake za čitanje, tipično francuske. Njegove basne nisu samo štivo za djecu već i za odrasle. U njegovim basnama često stradaju dobri (jer nisu dovoljno lukavi), a pobjeđuju pametni i spretni (makar bili i zli). Obrazovaniji ljudi su uspjeli i citirati stotine La Fontaineovih rečenica. Poštanske marke s njegovom slikom i njegovim basnama izdane su 1995. godine u Francuskoj. U intervalima tijekom života izašle su ostale edicije njegovih basni. Posljednja je izašla 1693. godine. Član Académie française (Francuske akademije) postao je 1683. godine.
Britanski parlament dodijelio je slobodu vjeroispovijesti rimokatolicima – 1829.
Sloboda vjeroispovjesti ili sloboda vjere je jedna od temeljnih ljudskih prava, koje odlikuju sloboda izražavanja svojih svjetonazornih ili vjerskih uvjerenja pojedinca ili skupine ljudi. Uključuje i slobodu promicanja vjere i neometano izvođenje obreda.
U današnjem svijetu sloboda vjeroispovijesti uključuje i pravo na nediskriminaciju zbog pripadnosti nekoj vjeroispovijesti. To je posljedica novijih kretanja u pravima manjina – pa tako i vjerskih. Primjerice su Židovi u Europi stoljećima imali slobodu da prakticiraju svoju vjeru (mnoge su zemlje, ipak, zabranjivale naseljavanje Židova), ali nisu imali pristup zapošljavanju u državnoj službi, niti slobodu da se bave mnogim zanimanjima. Slično je bilo, te u velikoj mjeri jest i danas, u pogledu ne-muslimana u zemljama u kojima je Islam glavna religija. Također je takvo pravilo u komunističkim zemljama, gdje jedino ateisti imaju pristup poželjnijim zaposlenjima i općenito izglede za socijalni napredak.
Osnovan Metropolitan muzej – 1870.
Metropolitan (Metropolitan Museum of Art) je muzej umjetnosti u New Yorku a osnovan je 13. travnja 1870. godine od grupe američkih građana. Osnivači uključeni u projekt obuhvaćaju gospodarstvenike i financijere, kao i vodeće umjetnike i mislioce tog vremena, koji su htjeli otvoriti muzej i približiti umjetnost i likovnu kulturu američkom narodu. Otvoren je 20. veljače 1872, a izvorno je bio smješten na Petoj aveniji broj 681. U njemu se nalazi jedna od najznačajnijih zbirka europskog i američkog slikarstva (od braće Van Eyck do suvremenih slikarskih ostvarenja) i primijenjene umjetnosti iz svih dijelova svijeta. Njegov stalni postav sadrži više od dva milijuna radova, podijeljenih u devetnaest kustoskog odjela. Odjel srednjovjekovne umjetnosti nalazi se u posebnoj zgradi The Cloisters u parku Fort Tryon.
Danko Angjelinović, hrvatski književnik – 1891.
Angjelinović, Danko, hrvatski književnik i prevoditelj (Makarska, 13. IV. 1891 – Split, 23. IX. 1963). U Zagrebu studirao pravo. Službovao kao odvjetnički i sudski pripravnik u Splitu i Zagrebu, bio činovnik u Skoplju te samostalni odvjetnik u Zagrebu; u politici orijentiran jugoslavensko-unitaristički. Od 1945. živio kao profesionalni književnik u Zagrebu do mirovine (1952), a nekoliko godina prije smrti preselio se u Split.
Danko Angjelinović
Književni put započeo je stihovima pisanima u tradicionalnoj formi, vezanim stihom, s motivima najčešće morskih ugođaja iz mediteranskoga područja, s optimističkim osjećajem života i svijeta (zbirke Galebovi, 1918; Latice, 1922; Jutarnja zvona,1925. i dr.). U pripovijestima (Sinovi zemlje, 1929) i romanima (Robovi zemlje, 1933; Moj Dren, 1939; Posljednja želja, 1956), uokvirujući fabule uglavnom u ambijente Hrvatskoga zagorja, izražavao se u širokom rasponu od socijalno naglašene »poruke« do humorističkoga pristupa pojedinim temama, posebno u lovačkim pričama i crticama (Nad gorama, nad vodama, 1937; Šaka trčaka, 1954). Majstorski je opisivao pejsaže, unoseći u njih svojevrsnu turgenjevljevsku notu doživljaja čovjeka kao nerazdruživa dijela prirode. Zanimljivi su mu opisi životinja u pokušajima odgonetavanja i njihove psihologije, te ljudi koji su se suživjeli s ambijentima šume i lova. Stil su mu i izraz jednostavni i deskriptivni, ali s vrlo uvjerljivim i izvanredno ostvarenim atmosferama sredina u kojima se radnja pripovijedaka ili romana odigrava. Proputovavši gotovo cijelu Europu i SAD, napisao je i zanimljiv putopis Od Jadrana do Tihog oceana (1960), a autor je i poeme po kojoj je nastao libreto za operu Mila Gojsalića J. Gotovca. Prevodio je s engleskoga i talijanskoga, a posebno su mu uspjeli prijevodi W. Shakespearea, L. Ariosta, G. G. Byrona i dr.
Maria Skłodowska-Curie otkrila novi kemijski element radij – 1898.
Marie Curie, Varšava, 7. studenoga 1867. – Passy, 4. srpnja 1934.), francuska kemičarka i fizičarka poljskog podrijetla.
Rođena je u Poljskoj gdje je provela rane godine, no 1891., sa 24 godine odlazi studirati u Pariz.
Na Sveučilištu u Parizu (Sorbona) diplomirala (1893.), doktorirala (1903.) i radila kao prva profesorica od 1906. Iz velike mase uranijevog smolinca kemijskim putem izolirala je vrlo malenu količinu novoga kemijskog elementa radija, koji je milijun puta radioaktivniji od uranija (1898.). Otkrila je i istraživala radioaktivnost.
Drugi radioaktivni kemijski element koji je otkrila u čast njezinoj domovini nazvan je polonij. Dobila je Nobelovu nagradu za fiziku sa suprugom P. Curiejem i A. H. Becquerelom 1903., a 1911. Nobelovu nagradu za kemiju.
Bila je prva članica pariške Académie de médicine od 1922., prva ravnateljica Radijskog instituta u Parizu. Njezina mlađa kći Eva napisala je majčinu biografiju, a starija kći Irène Joliot-Curie dobila je Nobelovu nagradu za kemiju 1934.
U čast bračnomu paru Curie nazvana je mjerna jedinica aktivnosti radioaktivnog izvora kiri, kemijski element kirij, radioaktivni mineral kirit, po Curie-Skłodowskoj nazvan je planetoid (7000 Curie) i radioaktivni mineral sklodovskit.
Vjekoslav Kaleb, hrvatski književnik – 1905.
Vjekoslav Kaleb, rođen u Tisnom 27. rujna 1905., umro u Zagrebu 13. travnja 1996. godine, bio je hrvatski nastavnik i književnik. Završio je Učiteljsku akademiju u Zagrebu.
Bio je urednik nekoliko književnih časopisa te tajnik Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske. Objavio je ukupno 57 novela u brojnim zbirkama i 3 romana. Većina njegovih djela tematski se bavi životom u izoliranim zaselcima Zagore, gdje je radio kao učitelj.
Psihološka novela Gost jedna je od njegovih najpoznatijih. Kalebova djela su prevedena na više europskih jezika.
Samuel Barclay Beckett, književnik – 1906.
Samuel Barclay Beckett, (Dublin, 13. travnja 1906. – Pariz, 22. prosinca 1989.), dramatičar i romanopisac irskog podrijetla. Od 1938. godine živi u Parizu te nakon rata počinje i pisati na francuskom. Prijateljevao je s Jamesom Joyceom, kojemu je bio i osobni tajnik. 1969. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Beckett je jedan od glavnih predstavnika teatra apsurda. Krajem 1940-ih i početkom 1950-ih Beckett je na francuskom napisao svoje najpoznatije romane, koji se često unatoč njegovu izričitom protivljenju nazivaju “trilogijom”: Molloy (napisano 1947., objavljeno 1951.), Malone umire (napisano 1948., objavljeno 1951.) i Bezimeni (1953.). Iako su Beckettova djela – kako romani, tako i drame – u osnovi pesimistična, uvijek su prožeta blagim humorom i simpatijama prema likovima.
Gari Kasparov, šahist – 1963.
Gari Kimovič Kasparov (Baku, Azerbajdžan, 13. travnja 1963.), ruski je šahovski velemajstor, svjetski šahovski prvak u razdoblju od 1985. do 2000. godine. Mnogi ga smatraju najvećim šahistom svih vremena. Od 2014. godine ima hrvatsko državljanstvo.
Na svjetskoj šahovskoj ljestvici FIDE došao je na prvo mjesto (ispred tadašnjeg svjetskog prvaka Anatolija Karpova) 1983. godine i do siječnja 2006. godine, bez prijekida, bio je prvi. Značajan je i po svojem političkom djelovanju u korist reformi i demokracije u Sovjetskome Savezu odnosno Rusiji od druge polovice 1980-ih. Godine 2005. završio je šahovsku karijeru i posvetio se je se borbi za ljudska prava u Rusiji, protiv autoritarnog režima predsjednika Vladimira Putina.
Boris Maruna, književnik – 1940.
Maruna, Boris, hrvatski pjesnik i publicist (Podprag, 13. IV. 1940 – Zagreb, 14. VI. 2007). Gimnaziju završio u Zagrebu, a potom je 1960. otišao u emigraciju. Živio je u Italiji, Argentini, Engleskoj, Španjolskoj i SAD-u. Na Sveučilištu Loyola u Los Angelesu diplomirao je i magistrirao angloameričku književnost, a u Barceloni diplomirao hispanistiku. Nakon povratka u domovinu bio je ravnatelj Hrvatske matice iseljenika (1990–92., 2000–03), glavni urednik Vijenca (1995–97) i Hrvatske revije (1997–2000). Od 2003. do smrti bio je veleposlanik RH u Čileu.
MARUNA, Boris
Objavljivao je pjesme, političke i književne eseje i članke. Prve je pjesme objavio u studentskim listovima u Zagrebu, a u iseljeništvu se priključio V. Nikoliću te postao jedan od stalnih suradnika Hrvatske revije. U iseljeništvu je objavio pjesničke zbirke I poslije nas ostaje ljubav (1964), Govorim na sav glas (1972) i Ograničenja (1986), a u domovini Ovako (1992) i Bilo je lakše voljeti te iz daljine: povratničke elegije (1996) te zbirke izabranih pjesama Upute za pakleni stroj (1998) i Ovako je pisao Katul (2005). Ključne su značajke njegova pjesništva jednostavnost i komunikativnost, s odjecima američkog beat-pjesništva. Dominantni su mu motivi ljubav i domovina, a za razliku od ostalih hrvatskih emigrantskih, od reda anakronih pjesnika, Marunine se pjesme odlikuju modernim lirskim izrazom. Odbacivši bolećivu sentimentalnost, Maruna je podjednako skeptičan i do cinizma ironičan i prema naciji i prema emocionalno ispražnjenu Zapadu te aroganciji moderne civilizacije. I njegovi se eseji temelje na načelu otvorena i izravna govorenja – bez obzira na teme (političke, kulturne, umjetničke), na stupanj njihove profanosti ili obzor očekivanja (Otmičari ispunjena sna, 1995; Što je čuvalo nadu, 2008). Prevodio je djela O. Paza, Ch. Bukowskoga, N. Parre i dr.
