NA DANAŠNJI DAN: Dobri kralj Matijaš, električni brzojav, Penkala patentirao mehaničku olovku, Amedeo Modigliani, Winston Churchill, Apple Macintosh
Petnaestogodišnji Matija Korvin izabran je za hrvatsko-ugarskog kralja koji će u Hrvatskoj dobiti i naslov „dobri kralj Matijaš“ – 1458.
Hrvatska je u vremenu prije Matijinog stupanja na prijestolje zapala u feudalnu anarhiju, zbog brojinih sukoba među feudalnim obiteljima, koje su se međusobno borile za vlast na području Hrvatske. U to doba Hrvatsku su nastojali podvrgnuti svojoj vlasti Celjski grofovi, koji su izumrli 1456. godine, a dijelove teritorija pokušavali su oteti bosanski kralj Stjepan Tomaš, herceg Stjepan Vukčić i Mletačka Republika. Kralj Matija je postavio Pavla Špirančića za hrvatsko-dalmatinskog bana, koji je jedva uspio spasiti utvrdu Klis.
Poslije pada Bosne pod osmansku vlast 1463. godine, Turci su počeli sve više provaljivati u Hrvatsku, a naročito su stradali krajevi Like, Krbave i prostor sjeverne Dalmacije, iako su Turci prodirali sve do Senja, ali i do južne Kranjske. Najveći problem bio je u tome što je kralj Matija bio zaokupljen u ratu za češku baštinu pa nije vodio računa o Hrvatskoj, i općenito o istočnim granicama kraljevstva, zbog čega su pojedini hrvatski velikaši tražili pomoć Venecije i njemačkog cara Fridrika III. Habsbrurgovca.
Kako bi osigurao funkcioniranje vojne obrane u turbulentnim vremenima, kralj Matija je 1477. godine podijelio hrvatskom kraljevstvu privilegij da samo sebi bira na saboru posebnog zapovjednika vojske, kapetana kraljevstva, koji nije morao biti ban. Godine 1480. kralj Matija je provalio sa vojskom u Bosnu i dopro do Vrhbosne, no taj je uspjeh bio tek privremen, jer su Turci dvije godine kasnije osvojili zadnje dijelove Hercegovine.
Prvi pravi električni brzojav – 1838.
Prvi pravi električni brzojav je povezivao London i Birmingham i izgrađen je 1838. godine. Kod električnog brzojava su dvije točke između kojih se vrši prijenos poruke povezane električnom linijom.
S obje strane ove električne crte se nalazi po jedna posebna sprava, od kojih jedna služi za slanje, a druga za primanja poruka.
Za slanje poruke se kôd prenosi tako da se električni signali šalju električnom linijom. Ovi signali se registriraju s druge strane linije (obično uz pomoć papirne trake na koju se ispisuju primljeni simboli) i tako dolazi do prijenosa poruke. Morse je za uporabu sa svojim uređajem izmislio poseban kôd u kojem se za svako slovo abecede koristi mješavina točaka i crta. Ovaj kôd (takozvani Morseov kôd) je još i danas u uporabi.
Penkala patentirao mehaničku olovku
Eduard Slavoljub Penkala patentirao je prvu mehaničku olovku na svijetu 24. siječnja 1906. godine. Hrvatski inženjer i izumitelj poljsko-nizozemskog porijekla jedan je od najznačajnijih izumitelja s početka 20. stoljeća. Nedugo nakon izuma prve mehaničke olovke, patentirao je i prvo nalivpero sa čvrstom tintom. Nakon niza patenata, 1911. godine Penkala je u zagrebačkoj Branimirovoj ulici otvorio tvornicu, koja je svojedobno imala oko 800 zaposlenika i izvozila u 70 zemalja svijeta. U razdoblju između 1912. i 1926. godine bila je to jedna od najvećih tvornica pisaćeg pribora.
Dana 24. siječnja 1906. patentira pod obiteljskim prezimenom prvu mehaničku olovku na svijetu, patentni ured Budimpešte br. 36946 i Engleske br. 3690/1906 i 183242.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, početkom proljeća, otvara prvu radionicu penkala u ulici Marije Valerije 3 (današnja Praška).
Kako nije bio zadovoljan rješenjem samog mehanizma penkale, 24. rujna iste godine prijavljuje Kraljevskom mađarskom patentnom uredu u Budimpešti izum poboljšanog tipa mehaničke olovke br. 38353.
Kako bi njegova mehanička olovka pisala tanko, sam je lijevao tanke grafitne mine i usađivao ih u metalni držač. Penkala je za svoju olovku konstruirao i spiralni umetak koji, vrtnjom tijela vanjskog držača, po potrebi istiskuje minu. Taj se izum do danas nije promijenio!
Svojim izumom mehanizma koji je zamijenio drvenu olovku, koja se morala oštriti, Penkala je stekao svjetsku slavu.
Uspjeh je bio ogroman. Samo na temelju prvih deset uzoraka penkale, iz svih velikih europskih gradova stižu narudžbe, pa je broj uskoro dosegao 100.000 naručenih penkala. Daljnji napredak sastojao se u izradi grafitnih mina u boji. Korisnik je u jednom držaču dobio crvenu i plavu boju. S jedne strane je izlazila crvena mina, a s druge plava. Penkale su se izrađivale od vrste ebonita koji je pronašao sam Penkala. Postigavši veliki uspjeh klasičnim oblikom penkale, ing. Penkala dolazi na ideju da je stilizira, pa tako izrađuje srebrne penkale za žene, s poklopcem na lančiću.Za potrebe šumara i stolara oblikovao je i plosnate, raznobojne penkale, jer su im u struci takvi oblici bili potrebni.
Novine su donosile slike i pisale o olovci koju ne treba šiljiti, koja je uvijek jednako duga i prikladna za svaku ruku…
Narudžbe za penkale raznih vrsta stizale su iz cijele Europe, pa i prekomorskih zemalja. Kako Penkala nije imao toliki kapital, 5. listopada 1911. s tvrtkom Edmund i Gavro Moster and Co. potpisuje desetogodišnji ugovor o izradi penkala i ostalih pratećih izuma, s time da godišnje od tvrtke dobije 6.000 kruna, a od dionica 33 i 1/3 posto. Ugovor nije bio baš najpovoljniji za Penkalu kao izumitelja, ali u svojoj privatnoj radionici više nije mogao, sam s nekoliko radnika, zadovoljiti svjetsku potražnju.
Iz ugovora se također razabire da je Penkala tvrtki Moster prodao pravo na dvanaest svojih patenata, koje je imao u stranim zemljama.
U to vrijeme, Penkaline se olovke i nalivpera izvoze u više od 70 zemalja svijeta. Tvornica koja je imala 300 radnika, 1911. godine zapošljava već 800 radnika. U razdoblju od 1912. do 1926. to je bila jedna od najvećih tvornica pisaćeg pribora na svijetu.
Svoj izum mehaničke olovke koju ne treba šiljiti, penkale, patentirao je gotovo na svim kontinentima. Ali, mnogi ljudi koji svakoga dana drže u ruci penkalu još ne znaju da je taj epohalni izum djelo Zagrepčanina i smatraju da naziv penkala dolazi od engleske riječi pen, tj. pero.
Amedeo Modigliani, slikar 1924
Amedeo Clemente Modigliani (Livorno, Italija, 12. srpnja 1884. – Pariz, 24. siječnja 1920.), talijanski slikar židovskog porijekla. Modigliani je rođen u siromašnoj obitelji kao četvrto i najmlađe dijete. Cijelog su ga života pratili zdravstveni problemi.
Godine 1914. Modigliani prestaje praviti skulpture jer mu nije više bio dostupan kamen za klesanje. Iste godine upoznaje Beatrice Hastings, mladu englesku novinarku s kojom će se sprijateljiti i koja će mu biti model sljedeće dvije godine. U to se doba zamjećuje njegov ekspresionistički stil portretiranja. Lice i vrat su izduženi, linije su fino savijene, često se ne vide zjenice u očima, usne su sitne. U travnju 1917. upoznaje 19-godišnju Jeanne Hébuterne, s kojom započinje zajednički život.
Ona postaje jednim od njegovih glavnih modela; naslikao ju je barem 25 puta. 3. prosinca 1917. g. organizirana je izložba aktova u galeriji Berthe Weill. To mu je bila jedina samostalna izložba za života. Izazvala je velik skandal i policija je naredila da se slike s izložbe uklone. Nakon nekoliko uspješnih izložbi u Engleskoj, tamošnji su kolekcionari počeli kupovati Modiglianijeva djela. Ali on je krajem godine ozbiljno obolio od tuberkuloze, te je početkom sljedeće godine umro. Dan nakon smrti trudna Jeanne počinila je samoubojstvo skočivši iz stana svojih roditelja na petom katu. Pokopani su zajedno na pariškom groblju Pe’re-Lachaise.
Winston Churchill, državnik – 1965.
Winston Leonard Spencer Churchill (Oxfordshire, 30. studenog 1874. – London, 24. siječnja 1965.) – britanski političar, državnik, pisac i borbeni imperijalist najpoznatiji kao premijer Velike Britanije tijekom Drugog svjetskog rata.
Osvojio je 1953. Nobelovu nagradu za književnost zahvaljujući knjigama u kojima je opisao modernu englesku i svjetsku povijest. Sir Winston Churchill 2002. godine je izabran za najvećeg Britanca u povijesti u anketi 100 najvećih Britanaca. U skladu sa svojim gledištem da rat vode državnici i političari, a ne vojnici, bio je tvorac mnogih strateških pothvata u 2. svjetskom ratu. Za vrijeme rata blisko je surađivao s američkim predsjednikom Rooseveltom s kojim je potpisao Atlantsku povelju (začetak Ujedinjenih naroda) i Zakon o zajmu i najmu, zahvaljujući kojem su Britanci primali američku vojnu pomoć.
Na parlamentarnim izborima 1945. pobjedu odnosi Laburistička stranka. Ali na izborima 1951. laburisti gube vlast i u listopadu iste godine Konzervativna stranka ponovo preuzima vlast. Godine 1953. Churchill dobiva Nobelovu nagradu za književnost, a u travnju 1955. povlači se i mjesto ustupa najbližem suradniku Anthony Robert Edenu.
Prva Mac računala na tržištu – 1984.
Macintosh (Mac) je porodica računala koje je razvila američka tvrtka Apple Computer. Ovo računalo je bilo stavljeno na prodaju u SAD 24. siječnja, 1984., i bilo je prvo računalo široke potrošnje koje je imalo grafičko sučelje i računalni miš, umjesto tada standardnog tekstnog sučelja. Novija Mac računala dolaze s macOS operativnim sustavom.
Razvoj na Macintoshu započelo je na početku 1979., kao grafičko računalo za široku potrošnju. Kao osnovu razvoja korišten je mikroprocesor Motorola 6808E, 64Kb osnovne memorije, a grafička rezolucija bila je monokromna bitmapna 256×256, u završnoj inačici za ovaj mikroprocesor grafička rezolucija bila je povećana na 512×342. Zanimljivo je reći da je ove iste prve parametre uzeo Miroslav Kocijan prilikom izgradnje hrvatskog računala Orao.
Kasnije 1980. razvojni je tim odlučio iskoristiti 16-bitni mikroprocesor Motorola 68000, koji je bio brži i sposobniji od 6809E, a grafička rezolucija bila je postavljena na 384 × 256 točaka. Novi Macintosh je bio u radnom stanju u prosincu 1980.
Nakon posjete Steve Jobsa (tadašnjeg glavnog direktora Apple Computers) Xeroxu 1981. sa cijelim Macintoshovim razvojnim timom, dolazi do uvođenja novina koje su bile pristune u Xerox Paolo Alto laboratoriju: miš, ikone, vektorska grafika, sučelje za lokalnu mrežu ugrađeno u računalo, fontovi. Tvrtka Xerox je bila inovator u polju grafičkog korisničkog sučelja, i bila je prva tvrtka koja je pokušala komercijalizirati GUI računala.
