NA DANAŠNJI DAN: James Watt, Auguste Comte, Milan Begović, Paul Cézanne, Dragica Martinis, Svjetski dan bez korova
James Watt, škotski izumitelj – 1763.
Škotski izumitelj i izrađivač prvog uporabljivog parnog stroja, James Watt, rođen je 19. siječnja 1763. godine u Greenocku u Škotskoj.
James Watt je 1765. izumio parni stroj novog tipa koji je imao kondenzator i uređaj za isisvanje zraka i kondenziranje pare, a 1769. je patentirao svoj parni stroj koji je zapravo bio poboljšanje stroja Thomasa Newcomena.
Smatra se da je Thomas Newcomen oko 25 godina prije Wattova rođenja izumio prvi parni stroj, međutim, Wattovi strojevi imali su opsežniji učinak. Jedinica snage dobila je, njemu u čast, oznaku watt (vat).
Auguste Comte, sociolog – 1798.
Auguste Comte (Montpellier, 19. siječnja 1798. – Pariz, 5. rujna 1857.), francuski matematičar i filozof.
COMTE, AUGUSTE
Auguste Comte je osnivač pozitivizma, filozofskog pravca koji odbacuje svaku metafiziku i uzima iskustvo kao jedini izvor pozitivne spoznaje. Umjesto da se gubi u idealističkim spekulacijamam, ljudska misao treba da prijeđe iz teološke i metafizičke faze u filozofsku, tj. pozitivnu, da se posveti proučavanju pozitivno utvrdljivih činjenica, tj. same stvarnosti.
Sve znanosti, od matematike kao najapstraktnije preko astronomije, fizike, kemije, biologije, konvergiraju prema nauci o ljudskim društvenim odnosima, tj. prema sociologiji. Socijalna fizika dijeli se na socijalnu statiku i socijalnu dinamiku. Statika proučava pojedince, obitelj i društvo, čvrste uvjete egzistencije društva, uvjete ravnoteže društvenog organizma, a dinamika zakone njegova napretka kojemu su pokretač ideje.
Praktični cilj sociologije mora biti organizacija društva na principu pozitivne znanosti. Comte je prvi mislilac koji je zakone o razvoju ljudskog društva povezao u jedinstven sustav i tako zadao temelje buržoazijskoj sociologiji. On napredak društva shvaća kao kvalitativni razvoj u okviru postojećeg reda, kao evoluciju koja ne zna ni za kakve bitne preobražaje ni revolucionarne skokove u novo kvalitativno stanje.
Pojave u društvu kao i njegovi međusobni odnosi, ispituju se prema njihovoj vanjskoj “koegzistenciji i sukcesiji” empirijskim utvrđivanjem i uspoređivanjem. No on ne istražuje uzorke koje te promjene rađaju, osnovne pokretačke snage društva nego samo raščlanjuje okolnosti pod kojima su te pojave nastale, i onda ih povezuje po redu i sličnosti. Političke i ekonomske promjene po njemu nemaju utjecaja na društveni proces osim ako s njima nije povezana i moralna preobrazba individuuma.
Zato je zadaća pozitivističke politike da moralno preporodi društvo, da egoizam zamjeni altruizmom. To znači da izmiri antagonizam klasa, u prvom redu radničke klase, takozvanim pozitivnim odgojem. Filozofi pozitivisti trebali bi imati vodeću ulogu u duhovnom životu. Smisao Comteovog pozitivizma u svojim krajnjim društvenim konsekvencama je izgradnja i čuvanje kapitalističkog poretka.
Ono što za ovog francuskog mislioca treba svakako reći, je da je utemeljio sociologiju, uz sva uvažavanja njegovih prethodnika, a osobito njegovog učitelja Saint-Simona.
Edgar Allan Poe, američki književnik – 1809.
Dana 19. siječnja 1809. rođen je Edgar Allan Poe, američki književnik, otac kriminalističkog romana (Umorstva u Ulici Morgue) i autor mnogih mračnih poema (Gavran) te urednik i kritičar iz doba američkog romantizma.
Poeov opus obiluje romanima, kratkim pričama te pjesmama i smatra se ogromnim doprinosom svjetskoj književnosti, pogotovo u žanru horora i kriminalistike.
Milan Begović, književnik – 1876.
Milan Begović (Vrlika, 19. siječnja 1876. – Zagreb, 13. svibnja 1948.), hrvatski književnik, kazališni djelatnik i prevoditelj.
Milan Begović rođen je u Vrlici, gradiću u Dalmatinskoj zagori, od oca Ivana, malog posjednika i majke Filomene rođ. Bressan. Školovanje nastavlja u Splitu. U književnosti se javlja 1891. godine pjesmom Nad spomenikom viših junaka koju je potpisao kao Tugomir Cetinski.
Kasnije je upisao studij prirodoslovlja na zagrebačkom sveučilištu, ali ga nikada nije završio. Ipak je 1903. u Beču diplomirao romanistiku i slavistiku. Ponovno se vraća u Split gdje radi kao gimnazijski profesor. Pažnju na sebe privlači zbirkom Knjiga Boccadoro koju pojavljuje pod pseudonimom Xeres de la Maraja. To djelo su predstavnici “mladih” ocijenili kao predstavnika hrvatske moderne, a “stari” su je odbacili kao primjer “bolesne lirike”.
Ostale zbirke pjesama Vrelo (1912.) i Izabrane pjesme (1925.) nisu privukle toliku pozornost. U drami se okušava 1902. djelom Myrrha objavljena pod pseudonimom Stanko Dušić. Od ostalih drama najpoznatije su Pustolov pred vratima (1926.) i Bez trećega (1931.)
1908. godine upoznaje direktora Deutsche Spielhausa (Hamburg) u kojem dvije godine poslije postaje dramaturgom tog kazališta. Od 1912. do 1915. bio je dramaturg u bečkom kazalištu Neue Wiener Bühne. Mobiliziran je 1915. godine, a od 1919. uključen u vojne službe. Od 1920. predaje na zagrebačkoj Glumačkoj školi. Od 1927. ravnatelj je Drame HNK u Zagrebu. Nakon praizvedbe njegove drame Hrvatski Diogenes (1928.), premješten je na mjesto profesora III. gimnazije zbog aluzija na političke prilike u Hrvatskoj. Na tome mjestu je umirovljen 1932. godine.
Godine 1942. uređuje antologiju Hrvatska proza XX. stoljeća. Godine 1945. ga je kaznio Sud časti Društva književnika Hrvatske zbog javnog djelovanja u razdoblju NDH; kažnjen je određenom vremenskom šutnjom i gubitkom građanskih prava. Umro je u Zagrebu 13. svibnja 1948. godine. Odlikovan je francuskom Legijom časti. Svoja djela pisao je pod pseudonimima: Xeres de la Maraja, Tugomir Cetinski, Stanko Dušić, Esop s Griča, Hipolit, Malvolio i Petronius.
Paul Cézanne, slikar – 1839.
Paul Cézanne (Aix-en-Provence, 19. siječnja 1839. – Aix-en-Provence, 22. listopada 1906.), francuski slikar čije djelo predstavlja sponu impresionizma s kraja 19. stoljeća i kubizma početkom 20. stoljeća.
Cézanne je jedna od najznačajnijih osoba francuskog i europskog slikarstva, s presudnim utjecajem na njegov danji razvoj. Povjesničari umjetnosti ga svrstavaju u postimpresionizam, zajedno s Van Goghom i Gauguinom. Često je nazivan ocem modernoga slikarstva ili praocem nove umjetnosti.
Pod utjecajem Monetova impresionizma dolazi do spoznaje da je bit slikarstva u ostvarivanju plastične egzistencije objekta, pa modificirajući impresionizam nalazi nove metode likovnog izraza. Ostavio je golem opus u crtežu, akvarelu i ulju, a najčešće teme su pejzaži, mrtve prirode i portreti.
Dragica Martinis, hrvatska sopranistica – 1922.
Dana 19. siječnja 1922. rođena je hrvatska sopranistica Dragica Martinis. Učila je pjevanje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji kod Marije Kostrenčić.
Debitirala je 9. srpnja 1942. kao Mimi u La Bohéme. Zagrebačka opera nije pokazala zanimanje za nju pa je otišla u Njemačku i nakon iznimno uspjele audicije između brojnih ponuda izabrala je angažman u Stuttgartu. No, zbog ratnih zbivanja vratila se u Hrvatsku i u rujnu 1943. postala je članica Zagrebačke opere i pjevala Cio-Cio-San u obnovljenoj izvedbi „Madame Butterfly“, Margaretu, Leonoru u Trubaduru i Massenetovu Manon. Godine 1946. godine pjevala je ulogu Lize u „Pikovoj dami“, svojoj prvoj premijeri. Nakon Drugoga svjetskoga rata njezina se karijera počela vrtoglavo razvijati. Postala je prva operna zvijezda bivše države.
Godine 1949. osvojila je Prvu nagradu na Međunarodnome pjevačkom natjecanju u Ženevi, u prosincu 1950. prvi je put gostovala u Beču kao Turandot, i, kako je kritika pisala, došla je, otpjevala i pobijedila. Otpjevala je još i Toscu i stupila u angažman u Bečku državnu operu, te u njoj postala prva pjevačica belkanta, dobila naslov komorne pjevačice i visoko austrijsko odličje Počasni križ za znanost i umjetnost i Zlatni orden grada Beča. Nakon Leonore u operi Moć sudbine prozvali su je akustičkim čudom. Ranih pedesetih bila je u pravom smislu riječi svjetska zvijezda, čiji se dolazak najavljivao debelim novinskim naslovima, kojoj su u garderobu dolazile čestitati najpoznatije holivudske filmske dive.
U prigodi pedesete obljetnice Verdijeve smrti 1951. Herbert von Karajan odabrao ju je za koncertnu izvedbu Aide, Wilhelm Furtwängler za glasovitog Otella na Salzburškim svečanim igrama (obje objavljene na CD-u). Tijekom karijere pjevala je samo glavne uloge i gostovala u novim produkcijama. Njezin je glas zabilježen je na nosačima zvuka velikih gramofonskih tvrtki. Promijenila je ime u, zapadnoj publici prihvatljivije Carla. Njena blistava karijera brzo je završila; tragična sinova smrt udaljila ju je sa scene. U Bečkoj državnoj operi ostala je u angažmanu do 1962. i otpjevala četrnaest uloga i ostvarila 275 nastupa.
Bečka je kritika za nju pisala: ta je mlada pjevačica fenomen, umjetnica koja pripada rijetkim pojavama na opernoj sceni, koja ima sve i sve zna dati — najveću pjevačku kulturu, lirsku produhovljenost, dramatsku težinu, osobnost i unutrašnju snagu. Do sredine osamdesetih godina njezine se snimke nisu smjele emitirati na Radiju Zagreb.
Svjetski dan bez korova
Danas 19. siječnja obilježava se Dan bez korova. Ima ih na svim mogućim i nemogućim mjestima: na njivama i livadama, po šumama, parkovima i vrtovima, duž puteva, ulica, staza i ograda, u dvorištima, na krovovima, ruševinama, gradilištima, deponijama…
Korov je proglašen za beskorisno i štetno bilje, međutim, on ima i svoju dobru stranu. U gradu može biti itekako koristan budući da ove biljke stvaraju kisik, a iz zraka apsorbiraju štetne plinove i teške metale. Tako smanjuju zagađenost zraka, a ljeti nas štite od prevelikog zagrijavanja, povećavaju vlažnost zraka i ublažavaju buku.
