NA DANAŠNJI DAN: Artur Gavazzi, Éamon de Valera, Dwight D. Eisenhower, Tito Strozzi, otvoreno HNK u Zagrebu, Hannah Arendt, Ivo Kozarčanin, Winnie-the-Pooh, Erwin Rommel, Bing Crosby, Usher Terry Raymond, Leonard Bernstein

Artur Gavazzi, hrvatski geograf – 1861.

Gavazzi [gava’ci], Artur, hrvatski geograf (Split, 14. X. 1861 – Zagreb, 12. III. 1944). Studij geografije i povijesti završio je 1886. na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu. Od 1886. do 1911. radio je kao srednjoškolski nastavnik u Zagrebu, Gospiću, Karlovcu i Sušaku.

Usavršavao se u Beču, gdje je doktorirao 1891. Godine 1911. prešao je na Katedru za geografiju Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu, gdje je 1914. postao izvanredni profesor. Od 1920. bio je redoviti profesor na Filozofskome fakultetu u Ljubljani. Ondje je utemeljio Geografski zavod kojega je bio dekan (1921–22). Ponovno je radio na Filozofskome fakultetu u Zagrebu od 1927. do umirovljenja 1939. Odmah nakon povratka u Zagreb utemeljio je Zavod za fizičku geografiju (predstojnik do 1944). Godine 1929. pokrenuo je Hrvatski geografski glasnik, kojega je bio prvi urednik (1929–36). Od 1917. bio je redoviti član JAZU-a. Bavio se klimatologijom, meteorologijom, hidrogeografijom, oceanografijom, geomorfologijom (osobito morfometrijom) te jezikoslovljem. Proučavao je silu težu u Hrvatskoj. Izrađivao je geografske karte i surađivao u Hrvatskoj enciklopediji (1941–42). Glavna djela: Isonefe hrvatskih krajeva (Glasnik Hrvatskoga naravoslovnoga družtva, 1888), Gramatika španjolskoga jezika (1890), Ušće rijeke Krke (u: Godišnje izvješće kralj. velike realke…, 1890), Geneza Plitvičkih jezera (Glasnik Hrvatskoga naravoslovnoga družtva, 1904), Krška jezera (Die Seen des Karstes, 1904), Pravopisni rječnik (1906), O pomicanju morske vode u Kvarnerskom zavalju (1915), Prilozi za limnologiju Plitvica (1919), Opća geografija, I. Astronomijska geografija (1929), Sjeverna Evropa (1931), Otkrivanje zemalja (1939), Apeninske zemlje i susjedna Padsko-venetska zavala (1942).

Éamon de Valera, irski političar i državnik – 1882.

Éamon de Valera, rođen u New Yorku 14. listopada 1882., bio je irski političar i državnik. Sudionik najvažnijih događaja u Irskoj 20. stoljeća. Rodio se u SAD-u, od oca Kubanca i majke Irkinje po imenom George de Valero. Dolaskom u Irsku promijenio je ime u Éamon (irska inačica imena Edmund). Tijekom Uskrsnog ustanka doživio je neku vrstu živčanog sloma, ali je to zatajeno. Za razliku od ostalih vođa, nije bio pogubljen jer je imao američko državljanstvo, a Britanci nisu željeli izgubiti potporu SAD-a u Prvom svjetskom ratu. Bio je član Sinn Feina, ali 1926. godine osniva novu stranku imenom Fianna Fail. Iako je bio glavni akter u sklapanju Anglo-irskog sporazuma, tijekom Irskog građanskog rata vodio je protivnike Sporazuma. Bio je predsjednik irskog parlamenta, premijer od 1932. do 1959. a dužnost predsjednika obavljao je od 1959. pa sve do 1973. kada se u 91. godini povlači u političku mirovinu kao najstariji šef država u to vrijeme. Umire u 92. godini u staračkom domu.

Dwight D. Eisenhower, američki general, političar i predsjednik – 1890.

Dwight David Eisenhower, rođen u Denisonu 14. listopada 1890., bio je američki general, političar i predsjednik. U Drugom svjetskom ratu bio je pomoćnik načelnika Generalštaba, a u lipnju 1942. imenovan je zapovjednikom američkih snaga u Europi. Rukovodio je invazijom saveznika na sjevernu Afriku, iskrcavanjem na Siciliju, invazijom Apeninskog poluotoka te invazijom na Normandiju, kao i operacijama na zapadu do sloma Trećeg Reicha. Od kraja 1950. bio je zapovjednik snaga Sjeverno-atlantskog pakta (NATO), a 1952. i 1956. izabran je za predsjednika SAD-a. Napisao je memoare ‘Rat za oslobođenje Europe’ i ‘Od invazije do pobjede’.

Tito Strozzi, hrvatski glumac, redatelj i prevoditelj – 1890.

Tito Strozzi, rođen u Zagrebu 14. listopada 1892., bio je hrvatski glumac, redatelj, pisac i prevoditelj. Filozofski fakultet i Akademiju za glumačku umjetnost i pjevanje studirao je u Beču. Od 1919. godine član je HNK, a glumio je u drami, komediji i opereti. Njegove briljantne kreacije Krležinm junaka, klasičnih heroja i salonskih umjetnika drže se antologijskima, a režije obuhvaćaju najširi repertoar hrvatskih i stranih autora. Bavio se i filmom improvizirajući klavirsku pratnju za nijeme filmove, a osniva i filmska poduzeća, te glumi u više filmova. Autor je niza proznih djela, eseja, osvrta u dnevnom tisku i kazališnih komada, a poznati su i njegovi prijevodi klasičnih djela svjetske dramske i druge literature. Istaknuo se pedagoškim radom i pokretanjem dječjih emisija na zagrebačkoj radiopostaji, a pokretao je i časopise (Rampa) i dramsku biblioteku (Scena). 1993. je utemeljena kazališna nagrada koja nosi njegovo ime, a dodjeljuje ju se za najbolje pojedinačno ostvarenje u zagrebačkom HNK-u u protekloj sezoni.

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu – 1895.

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu svečano je otvoreno dana 14. listopada 1895. Neobarokna zgrada HNK je remek-djelo kasnog historizma austrijskog arhitekta Ferdinanda Fellnera i njemačkog arhitekta Hermanna Helmera.

Novo kazalište svečano je otvoreno 14. listopada 1895., kad je u dva sata poslijepodne car Franjo Josip I. na stupiću balkona, pred brojnim Zagrepčanima i gostiju iz svih hrvatskih krajeva, simbolično izveo zadnji udarac srebrnim čekićem što ga je za tu prigodu izradio kipar Robert Frangeš Mihanović. Prva svečana predstava, također u nazočnosti cara i brojnih uzvanika, u novoj je zgradi održana istoga dana u devetnaest sati, naslovljena Slava umjetnosti, bila je alegorijski scenski prolog u tri slike Stjepana Miletića uz glazbu Ivana pl. Zajca, u čemu su nastupali prvaci Drame Opere i Baleta, a izvedena je i osma slika Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski.

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu središnja je i najstarija kazališna institucija u Hrvatskoj, u kojoj djeluju tri ansambla: operni, dramski i baletni.

Godišnje se izvede najmanje dvanaest premijera, što uz dvadesetak repriznih naslova rezultira s više od dvjesto dvadeset scenskih izvedbi po sezoni. Kao središnja nacionalna kuća Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu njeguje raznovrstan program te uz uprizorenja djela domaćih autora različitih stilova i razdoblja, izvodi i djela klasičnoga i suvremenog svjetskog repertoara.

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu posljednjih se nekoliko godina pozicioniralo kao relevantna kazališna kuća u europskim i svjetskim okvirima te s tri stalna ansambla redovito gostuje na svjetskim pozornicama i ugošćuje strane produkcije na svojoj pozornici. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu uveliko doprinosi kulturnom životu metropole, razvijajući i privlačeći sve raznolikiju kazališnu publiku, što rezultira izvedbama koje su ponekad rasprodane mjesecima unaprijed. Već nekoliko sezona HNK u Zagrebu je i producent i/ili koproducent mnogih važnih međunarodnih projekata, poput Festivala svjetskoga kazališta, a ukorak s vremenom uspješno aplicira na europske fondove, ostvarujući na taj način brojne kulturne suradnje.

Hannah Arendt, filozofkinja – 1906.

Arendt Hannah, američka politologinja i filozofkinja (Hannover, 14. X. 1906 – New York, 4. XII. 1975). Studirala je na sveučilištima u Marburgu, Freiburgu i Heidelbergu, gdje je 1928. doktorirala. Po dolasku nacista na vlast 1933. napustila je Njemačku, a od 1940. živjela je u SAD-u. Predavala je na Sveučilištu u Chicagu 1963–67., potom na New School for Social Research u New Yorku. Bavila se proučavanjem totalitarizma, antisemitizma, imperijalizma i drugim političko–filozofskim problemima društva. Glavna djela: Izvori totalitarizma (The Origins of Totalitarianism, 1951; hrvatski prijevod trećeg sveska: Totalitarizam, 1996), Ljudska sudbina (The Human Condition, 1958; hrvatski prijevod: Vita activa, 1991), Između prošlosti i budućnosti (Between Past and Future, 1961; hrvatski prijevod: Eseji o politici, 1996), Eichmann u Jeruzalemu (Eichmann in Jerusalem, 1963), O revoluciji (On Revolution, 1963), Ljudi u mračnim vremenima (Men in Dark Times, 1968) i O nasilju (On Violence, 1970).

Ivo Kozarčanin, književnik – 1911.

Kozarčanin, Ivo, hrvatski književnik (Hrvatska Dubica, 14. X. 1911 – Zagreb, 4. II. 1941). Završio je učiteljsku školu u Zagrebu, gdje je od 1932. studirao na Filozofskome fakultetu. Djelovao je kao novinar i slobodni književnik. Bio je urednik kulturne rubrike Hrvatskoga dnevnika (od 1938) te suradnik dnevnih listova i časopisa. Za noćnoga povratka kući ubio ga je stražar ispred vojarne u Ilici.

Stvaralaštvo I. Kozarčanina odlikuje specifična isprepletenost proznog i lirskog u svim djelima. Blizak hrvatskoj književnoj tradiciji, posebice međuratnim hrvatskim pjesnicima, isprva je pisao pjesme u kojima su prevladavala melankolična raspoloženja i rezignacija. Objavio je zbirku Sviram u sviralu (1935), ciklus pjesama Tuga ljeta, tiskan u zajedničkoj knjizi Lirika (1935) s I. Dončevićem, A. Nizeteom i R. Žilićem, te Mrtve oči (1938), zbirku zrelijih pjesama s dominantnim motivima ljubavi i smrti, prožetu tragičnim doživljajem života, osjećajem egzistencijalne samoće, straha, nesigurnosti, tjeskobe i mračnim slutnjama. Na izražajnome planu prevladava slobodni stih s proznim elementima. I u prozi je dao naglašeno emocionalan doživljaj svijeta, kompleksnu sliku međuratne hrvatske stvarnosti i ljudskih odnosa te tragičnu viziju hrvatskog intelektualca. Naglašavajući tjeskobnost i osamljenost ljudskoga života, anticipirao je ujedno buduću zaokupljenost hrvatske proze općom egzistencijalnom problematikom. Romane je pisao pod jakim utjecajem Krležina Povratka Filipa Latinovicza. U romanu Tuđa žena (1937), unutar fabule uokvirene klasičnim ljubavnim trokutom, dan je realističko-naturalistički prikaz provincijske malograđanštine u međuratnoj Hrvatskoj, kojemu suprotstavlja duge lirske asocijativne monologe osamljena intelektualca umjetnika. Roman Sam čovjek (1937) urbana je proza kojom prevladava intiman doživljaj stvarnosti. Unutar fabularnoga okvira, koji čini životni put siromašnoga intelektualca ponikla u seoskoj sredini, a koji u gradu doživljava tipičan malograđanski prijezir, prepleću se tri motivska kruga: slike malograđanskoga života, erotski nesporazum i egzistencijalna samoća. Pripovijedanje u prvome licu kao osviješteno praćenje vlastite tragedije glavnoga lika omogućilo je unošenje lirskih segmenata te produbljenu psihološku analizu. I u novelistici se bavio problematikom društvenih odnosa te opće materijalne i moralne bijede, ali tek kao podloge za razmatranje određenih psihičkih stanja. Objavio je zbirke novela Mati čeka (1934), za djecu i mladež, i Tihi putovi (1939). Pisao je kritike i prikaze, uglavnom impresionističke i žurnalističke naravi, a s posebnom je naklonošću pisao o djelima M. Krleže. Prevodio je sa slovenskog jezika.

Winnie-the-Pooh – 1926.

Winnie-the-Pooh, također nazivana Medo Pooh, je izmišljeni medvjedić autora A. A. Milne. Na današnji dan 1926. godine izdana je prva knjiga Winnie-the-Pooh. Milne je u knjigu uključio i pjesmu o medvjediću iz dječje knjige “Kad smo bili vrlo mladi” (1924) i mnoge druge iz “Sada imamo šest” (1927). Sve knjige ilustrirao je E.H. Shepard. Crtice iz imena medvjedića su izbačene kada je kompanija Walt Disney adaptirala priče o Poohu u seriju sa značajkama Disney animacije koja je postala jedna od njegovih najuspješnijih adaptacija. Priče o Poohu su prevedene na mnoge jezike, uključujući i na latinski.

Erwin Rommel, njemački feldmaršal i vojskovođa – 1944.

Erwin Johannes Eugen Rommel bio je čuveni njemački vojskovođa. Jedan je od najcijenjenijih njemačkih feldmaršala u II. svjetskom ratu. Zbog izvrsnih dostignuća u Africi dobio je nadimak Wüstenfuchs (Pustinjska lisica).

Rommel se često spominje ne samo zbog iznimne vojničke vještine, nego i zbog viteštva prema suparnicima, budući da je bio jedan od njemačkih zapovjednika koji su odbili poslušati Kommandobefehl (Vrhovna zapovijed).

Također se pretpostavlja da je sudjelovao u uroti da se ubije Hitler, zbog čega je prije kraja rata bio prisiljen na samoubojstvo 14. listopada 1944.

Bing Crosby, američki pjevač i glumac – 1977.

Bing Crosby bio je američki pjevač i filmski glumac. Pravog imena – Harry Lillis Crosby Svjetsku popularnost stekao je u glazbenim filmovima ‘Carski valcer’, ‘Najveći pjevač Amerike’.

Oscarom je nagrađen za ulogu u filmu ‘Idući svojim putem’ 1944. godine. Tvorac je pjevačkog stila koji su kasnije preuzeli Frank Sinatra i Dean Martin.

Pjesmom ‘White Christmas’ srušio je sve rekorde u prodaji ploča. Umro je u Madridu 14. listopada 1977.

Usher Terry Raymond, pjevač – 1978.

Usher Terry Raymond IV (Dallas, Texas, SAD, 14. listopada 1978.) je američki pjevač, plesač i glumac. U svijetu je poznat kao Kralj R&B-ja. Usher je postao poznat krajem 1990-tih s izdanjem svog drugog albuma ˝My Way˝ i pjesme ˝Nice and Slow˝ koja je bila njegov prvi singl na prvom mjestu Billboarda Hot 100. Njegov sljedeći album 8701 je sadržao singl na prvom mjestu Billboarda Hot 100 ˝U Remind Me˝ i ˝U Got It Bad˝. Oba albuma su prodana u 8 milijuna primjeraka u svijetu. RIAA je izabrala Ushera kao jednog od najuspješnijih izvođača u povijesti američke glazbe, jer je prodao 23 milijuna primjeraka svojih albuma u SAD-u. Usher je osvojio sedam Grammyja, četiri World Music Awards, šest American Music Awards, dvadeset i dvije Billboard Music Awards. 2008, Usher je izabran kao dvadesetprvi najuspješniji Hot 100 izvođač svih vremena.

Leonard Bernstein, američki skladatelj, pijanist i dirigent – 1990.

Leonard Bernstein bio je američki skladatelj, pijanist i dirigent Dirigirao je gotovo svim velikim američkim orkestrima, a od 1958. do 1969. bio je dirigent Newyorške filharmonije. Nastupao je i kao operni dirigent, te kao koncertni pijanist. Bernstein je skladao djela izrazito američkog značaja, protkana elemenitma jazza, posebice simfonije, koncerte, opere, balete, komornu i vokalnu glazbu, te nekoliko mjuzikla. Svjetsku slavu stekao je mjuziklima ‘U grad!’ 1944. i ‘Priča sa zapadne strane’ 1957., a oba su snimljena i u filmskoj verziji. Bernstein je kompornirao i izvornu glazbu za filmove. Umro je u New Yorku 14. listopada 1990.