NA DANAŠNJI DAN: Matija Divković, Josip Kozarac, Grgo Gamulin, Mona Lisa, Irena Vrkljan, Božidar Orešković, Sergey Brin, Latvija, Usain Bolt

Matija Divković, pisac – 1631.

Divković, Matija, hrvatski vjerski pisac (Jelaške kraj Vareša, 1563 – Olovo, 21. VIII. 1631). O njegovu životu zna se samo ono što je on o sebi ostavio na naslovnicama i u posvetama svojih djela, koja je pisao u Sarajevu, gdje je 1609. bio kapelan, te u samostanima u Kreševu i Olovu. Budući da je odlično znao talijanski i latinski jezik, što je vidljivo iz uporabe izvora i predložaka, drži se da je studirao u Italiji.

Svrha Divkovićeva pisanja bila je pružiti kvalitetna i teološki, glede Tridentskoga koncila, ispravna moralno-poučna katolička djela redovnicima i svjetovnjacima. S toga je gledišta on osnivač bosanske franjevačke teološke škole. Djela su mu prijevodi, preradbe i kompilacije iz srednjovjekovne i poslijetridentske katoličke književnosti. Nauk karstjanski za narod slovinski (tzv. veliki) objavio je zajedno s pripovijestima Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice, divice Marije (1611., svako djelo ima zasebnu paginaciju). Preuzimajući građu od I. Herolta, Divković je sočnim ijekavsko-ikavskim govorom rodnoga kraja oblikovao priče koje je puk lako prihvaćao i razumijevao, pa danas nije moguće odrediti koliko je narodno pripovijedanje utjecalo na njega, a koliko on na strukturu narodne priče. To se odnosi i na zbirku propovijedi Besjede svarhu evanđelja nedjeljnijeh priko svega godišta (1616), prijevode i kompilacije raznih propovijedi I. Herolta, V. Pepina, B. Bustija, V. Ferrerija, Jakova Varaginskoga. U djelu Nauk karstjanski s mnozjemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi (tzv. mali, 1616), u kojem je kompilirao Ledesmove i Bellarminove katekizme, sam kršćanski nauk zauzima tek četvrtinu knjige. Ostalo su raznoliki prilozi, uglavnom pjesničko-dramski tekstovi, koji su vješto i svrsishodno izabrani iz dalmatinsko-dubrovačke srednjovjekovne književne tradicije (nekima nisu otkriveni predlošci), koji su i bili uzrokom velikoj popularnosti toga Divkovićeva zbornika (27 izdanja). Sva je djela tiskao bosančicom i to su prve knjige tiskane tim pismom. Popularnost i raširenost Divkovićevih knjiga ne samo među običnim pukom Bosne, Slavonije i Dalmacije nego i među glagoljašima i u Dubrovniku (o čemu svjedoče postojeći prijepisi i primjerci knjiga u njihovim knjižnicama) uvelike su pridonijele homogenizaciji i uobličenju jezika hrvatske književnosti u predstandardnom razdoblju. »Divkovićevo djelo pripada šesnaestom stoljeću, zlatnom vijeku hrvatske književnosti« (D. Brozović), a ne razdoblju što se naziva književnošću protureformacije ili katoličke obnove, kamo ga smješta većina književnih povjesničara. Divkovićeva su djela imala velik utjecaj na pjesnike, pisce i propovjednike, XVII. i XVIII. st., a i leksikografi (A. Della Bella, J. Jurin, J. Stulli) crpili su iz njih mnoge riječi i izraze.

Josip Kozarac, hrvatski književnik – 1906.

Josip Kozarac bio je jedan od važnijih hrvatskih prozaista, novelista, polemičara, pjesnika, ujedno i diplomirani inženjer šumarstva te najpoznatiji hrvatski šumar. Osnovnu školu završio je u Vinkovcima, te je pohađao gimnaziju koju je završio s puno muke, no šumarstvo je u Beču diplomirao kao najbolji student.

Puno je vremena provodio u prirodi, promatrajući život koji se odvijao oko njega. Kao jedan od boljih šumarskih stručnjaka radio je na mnogim mjestima: Vinkovci, Vrbanja, Nijemci, Županja, Nova Gradiška i drugdje. Od 1896. do 1898. godine bio je jedan od urednika, tada poznatog ‘Šumarskog lista’. Svoje je spisateljske sposobnosti razvio pišući poeziju, a kasnije je svoj talent pronašao u pisanju proze (pripovijetke i romani). Njegove novele (Biser Kata, Proletarci, Tena) vjerno opisuju događaje iz života ljudi tadašnje Slavonije, a u romanu Mrtvi kapitali Kozarac je obradio ekonomske i socijalne probleme svoga kraja.

Dok je bio u svojoj struci, za vrijeme službovanja u Lipovljanima od 1885. do 1895. godine, posjekao je i pomladio tisuće hektara šuma hrasta lužnjaka koje danas, njemu u čast nose upravo njegovo ime. Nakon što je ispunio sva očekivanja u svom poslu i time doprinio razvoju hrvatskog šumarstva, Kozarac se povukao i više posvetio razvijanju svojih drugih talenata i spisateljskom životu što je pokazao i mnogim svojim djelima koja su i danas rado čitana. Umro je 21. kolovoza 1906. u Koprivnici.

Grgo Gamulin, povjesničar umjetnosti – 1910.

Grgo Gamulin (Jelsa, 21. kolovoza 1910. – Zagreb, 2. listopada 1997.) bio je hrvatski povjesničar umjetnosti i sveučilišni profesor, utemeljitelj hrvatske poslijeratne povijesti umjetnosti.

Ostvario je bogat i raznovrstan opus. Proučavao umjetnost novoga vijeka, poglavito talijansko slikarstvo XIII–XVIII. stoljeća i hrvatsko slikarstvo XIV–XX. stoljeća, hrvatsku skulpturu XIX. i XX. stoljeća te suvremenu arhitekturu i urbanizam. Posebno se posvetio problemima atribucije i interpretacije djela starih talijanskih i hrvatskih majstora (F. Benković, J. Ćulinović, J. Klović, Tizian, Tintoretto, J. Palma st. i ml.). Napose je obradio motiv Majke Božje s djetetom i slikana raspela u staroj hrvatskoj umjetnosti. Značajne su njegove rasprave o manirizmu, Münchenskome krugu, problemima renesanse i baroka u Hrvatskoj te mnogobrojne likovne kritike.

Ukradena je Mona Lisa – 1911.

Mona Lisa je čuvena slika koja se čuva u jednom od najvećih svjetskih muzeja – pariškom Louvreu. Djelo je Leonarda da Vincija.

Tradicionalno identificiranje nepotpisanog i nedatiranog portreta danas poznatog kao Lisa del Giocondo stavlja se osobi pod imenom Giorgio Vasari, čovjeku koji je bio važan biograf novovremenske povijesti umjetnosti iz 16. stoljeća. Činjenica je da je Leonardo da Vinci, po svom povratku u Firencu, dakle u godinama između 1500. i 1506., nacrtao jedan portret Lise del Giocondo, žene firentinskog trgovca Francesca del Gioconda. Dalje biograf ustanovljava, da Leonardo još i nakon četiri godine nije dovršio portret u potpunosti. Leonardo također nije nikada predao nedovršenu sliku svom poslodavcu Francescu del Giocondu, već je zadržava kod sebe. 21. kolovoza 1911. godine sliku je iz Louvrea ukrao talijanski lopov imenom Vincenzo Perugia.

On je želio Mona Lisu dovesti ‘kući’ u Italiju. Tek dvije godine kasnije ponovno se slika pojavljuje u Firenci. 1956. godine u atentatu kiselinom teško je oštećena donja polovica slike. 30. prosinca 1956. jedan posjetitelj je bacio kamen na sliku Mona Lise. Taj čovjek je zbog tog čina morao napustiti svoju domovinu Boliviju. U 60-im i 70-im godinama Mona Lisa je bila izložena i u New Yorku, Tokiju i Moskvi. Danas se nalazi iza pancirnog stakla u muzeju Louvre, u Parizu.

Irena Vrkljan, književnica – 1930.

Vrkljan, Irena, hrvatska književnica i prevoditeljica (Beograd, 21. VIII. 1930 – Zagreb, 23. III. 2021). Studirala arheologiju i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te režiju na Akademiji za film i televiziju u Berlinu. Bila je urednica televizijske emisije Portreti i susreti (1960–71), za koju je napisala sedamdesetak scenarija.

Živjela je i radila u Berlinu kao profesionalna književnica i prevoditeljica, a 2014. vratila se u Zagreb. Dobitnica je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2005. Književno stvaralaštvo započela je u doba krugovaša poezijom nadrealističke tematike (Krik je samo tišina, 1954; Paralele, 1957; Stvari već daleke, 1962; Doba prijateljstva, 1963; Soba, taj strašni vrt, 1966), a u tom je razdoblju sa Z. Golobom prevodila djela njemačkih autora (E. M. Remarque, Wolfgang Ott, H. W. Richter, Karl Aloys Schenzinger i dr.). Nakon odlaska u inozemstvo i dalje je objavljivala poeziju, u kojoj se iščitavaju nostalgija za domovinom i osamljenost (U koži moje sestre, 1982). Početkom 1980-ih počela je objavljivati autobiografsku prozu. Roman Svila, škare (1984), kao kombinacija autobiografije i razvojnoga romana, retorikom i topikom bliskima ženskom pismu, donosi inventuru vlastite intime, stavljajući u prvi plan potragu ženskoga subjekta za vlastitim identitetom i opsesivnu težnju za samopotvrđivanjem. Roman Marina ili o biografiji (1987) bavi se vezama umjetnosti i života. Podastrvši biografije triju žena – Marine Cvetajeve, same pripovjedačice i njezine prijateljice Dore – tuđe je živote i iskustvo iskoristila u proklamiranju vlastitih, privatnih opsesija. U romanu Pred crvenim zidom (1994) usredotočuje se na ispitivanje kaotičnih učinaka na zbilju i sve aspekte humaniteta 1990-ih.

Teme potrage za identitetom, prepoznavanja sebe u drugima, ženskoga nagona za oslobađanjem, sjećanja na mrtve prenose se i u romanima Berlinski rukopis (1988), Dora, ove jeseni (1991), Zelene čarape (2005) i Sestra, kao iza stakla (2006). Intimnu esejističku prozu sazdanu od temata ljubavi donijela je u knjizi Naše ljubavi, naše bolesti (2004). U Dnevniku zaboravljene mladosti (2007) progovorila je o kulturnoj živosti Zagreba 1950-ih i 1960-ih, a romanom Svila nestala, škare ostale (2008) gotovo je lirski uokvirila ključne trenutke svojega proznoga, autobiografskog izričaja. Formi epistolarnoga diskursa približila se u romanima Pisma mladoj ženi (2003) i Pismo u pismu (s Jasnom Horvat, 2008), a okušala se i u žanru kriminalističkoga romana (Posljednje putovanje u Beč, 2000; Smrt dolazi sa suncem, 2002). Knjiga Žene i ovaj suludi svijet (2010) zbirka je sedam priča o sedam različitih žena s različitih dijelova svijeta. Pjesnička zbirka Koračam kroz sobu (2014) spoj je autoričinih pjesama i eseja književnih kritičara i teoretičara koji su pratili njezin opus. Objavila je i roman Rastanak i potonuće (2012) te autobiografske zapise Protokol jednog rastanka (2015).

Božidar Orešković, glumac – 1942.

Božidar Orešković (Zagreb, 21. kolovoza 1942. — Kozjača kod Velike Gorice, 10. srpnja 2010.) je hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac. Diplomirao je glumu na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Iako ga publika pamti i kao filmskog, televizijskog i radijskog glumca, on je od samih početaka bio vezan za scenu Hrvatskog narodnog kazališta gdje je kao prvak drame ostvario niz vrlo zapaženih karakternih uloga, predajući svoje obličje i duševnoosjećajni ustroj likovima Williamsa, Shakespearea, Držića, Ibsena, Lorce, Sartrea, Krleže, Marinkovića, Dostojevskog, Shudrake, Millera, Begovića.

Sergey Brin, informatičar – 1973.

Sergey Mihajlovič Brin (Moskva, 21. kolovoza 1973.) – američki računalni stručnjak ruskoga porijekla i internetski poduzetnik. Zajedno s Larryem Pageom, suosnivač je Googlea.

Brin je rođen u Moskvi u židovkoj obitelji, kao sin Mihaila i Eugenije Brin. Roditelji su mu diplomirali matematiku na Moskovskom državnom sveučilištu. Kada mu je bilo 6 godina, obitelj mu se preselila u SAD. Brin je osnovnu školu završio u gradiću Adelphi u Marylandu, ali su ga također i roditelji podučavali. Njegov otac bio je profesor na katedri za matematiku na Sveučilištu Maryland i svom je sinu je potaknuo zanimanje za matematiku. U rujnu 1990. nakon što je završio Srednju školu Eleanor Roosevelt u Greenbeltu, Brin se upisao na Sveučilište Maryland kako bi studirao informatiku i matematiku. Diplomirao je u svibnju 1993.

Nakon diplomiranja na Marylandu, Brin je dobio stipendiju Nacionalne fondacije za znanost, koja mu je omogućila postdiplomski studij iz informatike na Sveučilištu Stanford.

Brin je tehnološki direktor u Googleu i procjenjuje se, da raspolaže s 49,1 milijardi američkih dolara, što ga čini 14. najbogatijom osobom na svijetu.

Latvija proglasila neovisnost -1991.

Dana 21. kolovoza 1991. Latvija proglasila neovisnost od SSSR-a. Početkom Drugog svjetskog rata Latviju je okupirao Sovjetski Savez. Raspadom te države Latvija je od 21. kolovoza 1991. ponovo samostalna država. Zanimljivo je da je tu samostalnost vrlo brzo (6. rujna 1991.) priznala i službena Moskva.

Usain Bolt, jamajčanski atletičar – 1986.

Usain St. Leo Bolt, sprinter s Jamajke, rođen je 21. kolovoza 1986. godine u Trelawnyju, na Jamajci. Bolt trenutno drži svjetski rekord na 100 metara, koji iznosi 9,58 sekunda, i na 200 metara, koji iznosi 19,19 sekunda. Bolt je prvi športaš koji je na istim Olimpijskim igrama oborio oba svjetska rekorda na kratkim stazama i prvi nakon Carla Lewisa 1984., koji je na istim Olimpijskim igrama osvojio zlato u utrkama na 100 i 200 metara. Bolt također drži svjetski juniorski rekord na 200 metara, a on iznosi 19,93 sekunde.