NA DANAŠNJI DAN: Fridrik II, Karlo Austrijski, Mae West, Venera 7, Robert De Niro, Ivo Pranjković, Nenad Brixy, Oktavijan Miletić, Balvan revolucija, Enes Čengić, Arsen Dedić
Fridrik II. Veliki – 1786.
Fridrik II. Veliki (Berlin, 24. siječnja 1712. – Potsdam, 17. kolovoza 1786.), pruski kralj (1740. – 1786.) iz vladarske kuće Hohenzollern. Sin je Fridrika Vilima I. kojeg je naslijedio 1740. godine. Bio je vladar prosvijećenog apsolutizma, veliki osvajač i reformator pruske države. U mladosti se često sukobljavao s ocem, no poslije stječe njegovo povjerenje i naklonost.
Sudjelovao je u Ratu za austrijsku baštinu, za kojeg je u dva rata Austriji oduzeo Šlesku. Zatim je ojačao vojne snage i uključio se 1756. u Sedmogodišnji rat u savezu sa Velikom Britanijom. Premda je ratovao s moćnim suparnicima; Austrijom, Francuskom i Rusijom, iskazao se kao sposoban vojskovođa i ratni strateg te je zajedno sa suparnicima sudjelovao u prvoj diobi Poljske i stekao Istočno Pomorje bez Gdanjska i Toruna.
Poslije rata radio je na gospodarskom oporavku zemlje, ali je velikim porezima izazvao nezadovoljstvo u narodu. U duhu prosvijećenog apsolutizma, proveo je reforme u zakonodavstvu i sudstvu te je ukinuo mučenje. Za njegove vladavine grade se kanali, ceste te otvaraju obvezne škole za mušku djecu.
Na svom je dvoru okupljao književnike, a i sam se bavio pjesništvom. Napisao je raspravu protiv Machiavellija Antimachiavell, te niz političkih, povijesnih i književnih djela. Dopisivao se s Voltaireom, ali se kasnije razilazi s njegovim filozofsko-političkim stavovima.
Karlo Austrijski, posljednji austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj – 1887.
Karlo I. Austrijski ili Karlo IV. Ugarski, rođen u Persenbeugu 17. kolovoza 1887., bio je posljednji austrijski car i ugarsko-hrvatski kralj (kao Karlo IV.). Vladao je od 1916. do 1918. godine.
U Katoličkoj Crkvi štuje se kao blaženi Karlo Austrijski. Punim imenom Karl Franz Josef Ludwig Hubert Georg Maria, bio je sin nadvojvode Otta, nećaka cara Franje Josipa I., i princeze Marije Josipe od Saske. Nakon što je njegov stric nadvojvoda Franjo Ferdinand 1914. godine ubijen u Sarajevu, Karlo je postao prijestolonasljednik, te 1916. i naslijedio starog cara Franju Josipa. Oženio se princezom Zitom od Bourbon-Parme, s kojom je imao osmero djece. Nakon raspada države Karlo odbija abdicirati, te odlazi u progonstvo u Švicarsku, odakle dva puta pokušava osvojiti krunu Mađarske, koja je ustavno postala monarhija bez kralja.
Takvo rješenje je za razliku od Austrije, u kojoj je proglašena republika, ostavljalo mogućnost za povratak Habsburgovaca na vlast. Prvi pokušaj u ožujku 1921. godine propao je kada je Horthijeva vlada zamolila Karla da napusti zemlju, iako mu je formalno izražavala svoju vjernost. Drugi put bivši kralj dolazi u Mađarsku u listopadu 1921. godine, te mu se u Sopronu priključuje oko tri tisuće mađarskih vojnika. Međutim, kada su se približavali Budimpešti stigao je ultimatum Kraljevine SHS i Čehoslovačke o objavi rata Mađarskoj u slučaju njegove krunidbe. Time su propali svi pokušaji obnove monarhije. Svakako je značajnu ulogu igralo i sabotiranje mađarskog namjesnika Miklosa Horthyija, koji nije bio voljan podijeliti vlast s bivšim kraljem. Kako su Velika Britanija i Francuska sada Karla smatrale opasnim za Versajski poredak i mir u Srednjoj Europi, odredile su kao mjesto njegovog izgnanstva portugalski otok Madeiru. Tamo je i umro nekoliko mjeseci kasnije, iscrpljen ratnim i poratnim zbivanjima.
Mae West, američka filmska glumica – 1893.
Američka kazališna i filmska glumica, pjevačica i seks simbol Mae West, pravim imenom Mary Jane West, rođena je u Brooklynu, u New Yorku, 17. kolovoza 1893. godine. Na pozornici je od djetinjstva (popularna Baby Vamp), a kasnije je protagonistkinja burlesknih komedija i zvijezda music-halla. Između 1932. i 1943. West je snimila deset filmova, većinom komedija, neobično smjelih za to vrijeme, koji su izazivali niz skandala, a nju učinili seks simbolom. West je bila poznata po svojim dvosmislenim rečenicama, često sa seksualnim aluzijama. Njezina je karijera trajala sedam desetljeća. Američki filmski institut proglasio je Mae West jednom od 25 najvećih ženskih filmskih zvijezda svih vremena. Najpoznatiji su joj filmovi Noć poslije noći (1932.), Lady Lou (u izvorniku She Done Him Wrong, 1933.) i Nisam ja anđeo (1933.), a u posljednja dva partner joj je bio Cary Grant.
Lansiran satelit “Venera 7” – 1970.
Venera 7 je bila sovjetska svemirska letjelica, dio serijala sondi Venera za misije prema Veneri. Kada je sletjela na Venerinu površinu, postala je prva svemirska letjelica ljudskog porijekla koja je uspješno sletjela na drugi planet te od tamo odaslala podatke nazad na Zemlju.
Sonda je ušla u atmosferu Venere 15. prosinca 1970. Lander je neobično ostao pričvršćen na međuplanetarnom busu tijekom početnih faza atmosferskog ulaska. To je učinjeno kako bi se omogućilo da bus hladi lander na -8°C što je duže moguće. Lander je katapultiran kada su atmosferski udari razbili međuplanetarnom busu vezu sa Zemljom. Padobran se otvorio na visini od 60 km i atmosferska testiranja su počela s rezultatima da je 97% atmosfere sačinjeno od ugljikova dioksida. Tijekom spusta, činilo se da padobran popušta, stoga je spust bio brži od planiranog. Kao rezultat toga, lander je udario od površinu Venere pri brzini od oko 16.5 m/s u 05:37:10 UTC.[2] Koordinate mjesta slijetanja su 5° S, 351° E.[3]
Činilo se da je lander zanijemio pri udaru. Međutim, snimajuće vrpce su i dalje radile. Nekoliko tjedana kasnije, pri pregledavanju vrpci, još 23 minute vrlo slabih signala je pronađeno na njima. Letjelica je sletjela na Veneru te se vjerojatno odbila od stranu pri udaru, ostavljajući antenu srednjeg pojačanja nepravilno usmjerenom za slanje jakih signala prema Zemlji.[4] Jedini podaci koji su se vratili s površine bili su očitovanja temperature, koja su iznosila 475°C.[
Robert De Niro, američki filmski glumac i redatelj – 1943.
Robert De Niro, rođen u New Yorku 17. kolovoza 1943., američki je filmski glumac, redatelj i producent te dvostruki dobitnik Oscara i Zlatnog globusa.
Jedan je od najvećih američkih karakternih glumaca, najpoznatiji po dugoj suradnji s redateljem Martinom Scorseseom i ranim radom s redateljem Brianom De Palmom.
Najveće uloge ostvario je u filmovima Kum II, Taksist, Razjareni bik, Dobri momci i Casino.
Ivo Pranjković, jezikoslovac – 1947.
Rođen 17. kolovoza 1947. u Kotor Varošu u BiH. Franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao u Visokom. Studij jugoslavenskih jezika i književnosti te komparativne književnosti završio 1973. Od jeseni 1974. na Katedri za hrvatski standardni jezik, najprije lektor, zatim asistent, docent, izvanredni profesor, a od 1996. redoviti profesor. Umirovljen 2017. Od 2018. professor emeritus.
Magistrirao radom Koordinacija u hrvatskom književnom jeziku (1978), doktorirao disertacijom Sintaktička jukstapozicija u hrvatskom književnom jeziku (1982).
Predavao najčešće hrvatsku sintaksu i poglavlja iz povijesti hrvatskoga standardnoga jezika. Predavao na poslijediplomskim studijima kroatistike u Zagrebu, Rijeci i Osijeku te na poslijediplomskim studijima lingvistike u Zagrebu i Sarajevu.
Od 1984. do 1986. lektor na Sveučilištu u Bochumu (Njemačka). Držao raznovrsna predavanja na sveučilištima u Oslu, Aarhusu, Leipzigu, Berlinu, Parizu, Beču, Grazu, Klagenfurtu, Trstu, Budimpešti, Szombathelyu, Pečuhu, Ljubljani, Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Beogradu, Novom Sadu, Cetinju i drugdje.
Sudjelovao je na veliku broju znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu.
Član je Međunarodnoga slavističkog komiteta, Hrvatskoga filološkog društva, Matice hrvatske, HKD Napredak i Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije – Visoko.
Tematske su cjeline njegove znanstvene djelatnosti sintaksa hrvatskoga standardnog jezika, povijest hrvatskoga jezika i jezikoslovlja, jezik franjevaca Bosne Srebrene, normativistička problematika i stilistika.
Objavio dosada dvadesetak autorskih knjiga te nekoliko stotina raznolikih znanstvenih i stručnih radova. Veći je broj knjiga uredio ili priredio za tisak.
Nenad Brixy, književnik – 1984.
Nenad Brixy (Varaždinske Toplice, 4. svibnja 1924. – Zagreb, 17. kolovoza 1984.), bio je hrvatski novinar, romanopisac, komediograf, prevoditelj, pokretač i urednik mnogih časopisa.
Autor kriminalističko-humorističnih romana i priča o nespretnom detektivu Timothyju Tatcheru, među kojima je najpopularniji Mrtvacima ulaz zabranjen (1960.).
Njegov najpoznatiji doprinos popularnoj kulturi je uređivanje i prevođenje talijanskog komičnog stripa Alan Ford koji je na prostoru bivše Jugoslavije postao popularniji nego u samoj Italiji.
Oktavijan Miletić, filmski režiser 1987.
Miletić, Oktavijan, hrvatski filmski redatelj, snimatelj i scenarist (Zagreb, 1. X. 1902 – Zagreb, 17. VIII. 1987). Sin Stjepana Miletića. Od najranijega djetinjstva zainteresiran za film, nakon I. svjetskog rata u Beču bio volonter režije (Hans Homma).
Godine 1926. amaterski je počeo snimati kratkometražne igrane i dokumentarne filmove. Do 1931. snimao je nepretenciozne filmove s obilježjima obiteljskih i putopisnih filmova, namijenjene najužemu krugu znanaca. Ti su filmovi imali karakter vježbe, a u njima je jasna težnja prema pripovjednom filmu i ismijavanju tadašnjih filmskih stereotipa iz kriminalističkih filmova, filmova strave i melodrama, uglavnom onih njemačke proizvodnje. Žanrovski utjecaj njemačkog filma i osobito ekspresionističkog snimateljstva zamjetljiv je i nakon 1932., kada rastu njegove ambicije; kao potpuni autor (scenarist, redatelj i snimatelj) realizirao je kratkometražne filmove koji su mu donijeli ugled utemeljitelja filmske umjetnosti u Hrvatskoj: Ah, bješe samo san (1932), nagrađen na natječaju Photokino-Verlaga u Berlinu, Poslovi konzula Dorgena (1933), nagrađen na međunarodnome natječaju u Parizu (ocjenjivačkomu sudu predsjedao je Louis Lumière), Strah (1933), Faust (1934), nagrađen na Prvom sveslavenskome natječaju u Zagrebu i na natječaju Međunarodnoga saveza filmskih amatera 1935. u Barceloni, Zagreb u svjetlu velegrada (1934) i Nocturno (1935), nagrađen srebrnom medaljom na IV. venecijanskom bijenalu (1936).
Neki od tih filmova prikazivani su na repertoaru, a dio je otkupljen i prikazivan u inozemstvu (Pragu, Budimpešti, Berlinu, Beču). Njegov prvi profesionalno producirani film Šešir (1937), ujedno njegov prvi ozvučeni film (s glazbom, ali bez dijaloga), također je uspjelo ogledanje u francuskom avangardnom uzoru tzv. čistog filma, a distribuiran je u Njemačkoj i Švedskoj. Nakon toga ostvaruje velik broj naručenih i namjenskih – mahom turističkih i industrijskih – filmova za razne naručitelje (Zora film, kojega je i suutemeljitelj; Pan film; MAAR reklamna naklada; Zadruga za privredni film, Beograd; Tobis Filmkunst, Berlin), među kojima se ističu Od Zagreba do Raba (1938) i Hrvatski seljački život (Kroatisches Bauernleben, 1942). U NDH angažiran je u Državnom slikopisnom zavodu »Hrvatski slikopis« (Croatia film), u čijoj produkciji režira dokumentarno-igrani (tzv. Kultur-film) Barok u Hrvatskoj (1942) te prvi hrvatski dugometražni zvučni igrani film Lisinski (1944), melodramsku biografiju skladatelja prve hrvatske opere. Nakon II. svjetskog rata ograničio se na snimateljski rad pa snima neke od prvih jugoslavenskih dokumentarnih filmova, prvi poslijeratni igrani film hrvatske produkcije Živjeće ovaj narod (1947) Nikole Popovića, a potom kao direktor fotografije ostvaruje više filmova Fedora Hanžekovića, Vatroslava Mimice i Dušana Makavejeva te Branka Belana, u čijem igranom filmu Koncert (1954) briljantno ostvaruje dubinsku mizanscenu, i Ante Babaje, u čijem je filmu Carevo novo ruho (1961) do izražaja došla njegova naklonost prema eksperimentu (film je snimljen fotografskom tehnikom tzv. visokoga ključa). Potkraj karijere režirao je dva dokumentarna filma: Juraj Dalmatinac (1977) i Talijin trag (1978). Hrvatsko društvo filmskih kritičara njemu u čast svoje je godišnje nagrade za najbolje filmove (utemeljene 1991) nazvalo »Oktavijan«. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1967).
Balvan revolucija – 1990.
Balvan revolucija je naziv za početnu fazu, a ponekad i za cijelu oružanu pobunu dijela Srba u Hrvatskoj, potaknutu iz Srbije i od velikosrpskih krugova u JNA. Naziv je dobila po cestovnim barikadama, napravljenima od balvana i velikog stijenja, koje su se pojavile 17. kolovoza 1990. godine u okolici Knina.
Na pokušaj pripadnika MUP-a Hrvatske da pokupe oružje iz postaja u Benkovcu i Obrovcu, tamošnje je srpsko stanovništvo reagiralo demonstracijama i balvanima na prometnicama. Prve barikade su napravljene u okolici grada Knina, a kasnije u još nekih mjesta u sjevernoj Dalmaciji. Uz barikade su bile postavljene oružane straže, koje su onemogućavale ikakvi pokušaj prolaska njima nepodobnim osobama – Hrvatima odnosno svim vozilima hrvatskih registracijskih pločica. Prometne komunikacije južne Hrvatske sa sjevernom Hrvatskom su prekinute tim činom, budući da hrvatskim vozilima nije bio dopušten prolaz, niti brojnim inozemnim turistima, koji su bili sekundarna meta ove pobune. Računalo se da će poremećaj glavnih prometnih veza, prouzročiti rastrojstvo političkog i demokratskog života Republike Hrvatske. Zbog bitnog prometnog položaja koje je imalo područje pobune, hrvatsko gospodarstvo je zbilja imalo štete. Promet je bio otežan i moralo se ići u skuplje i dulje obilaske, a turisti, zastrašeni ovakvim stanjem, su prekidali ljetovanje i ubrzano napuštali Hrvatsku. Neposredni cilj je bila priprema za trajnu okupaciju dijela hrvatskog teritorija, stavljanjem istog pod pobunjenički nadzor odnosno izdvajanjem istog prostora iz ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske.
Enes Čengić, publicist – 1994.
Čengić, Enes, publicist i književnik (Foča, BiH, 4. IV. 1926 – Zagreb, 17. VIII. 1994). Počeo pisati kao suradnik sarajevskog Oslobođenja; od 1955. bio dopisnik, od 1971. voditelj dopisništva toga lista u Zagrebu. U novinama i časopisima objavljivao članke, komentare, reportaže, putopise i razgovore s istaknutim osobama kulturnog i javnog života. Blizak suradnik i urednik djela M. Krleže, 1981. oporučno postao doživotnim baštinikom i zaštitnikom Krležinih autorskih prava i djela. Objavio je tri knjige o B. Ćopiću (Mamino mudro magare, 1976; Ćopićev humor i zbilja, I–II, 1987), monografije o G. Krklecu (Pjesnik na srebrnoj cesti, 1979) i M. Krleži (Krleža, 1982) te dnevničke zapise o susretima i razgovorima s Krležom (S Krležom iz dana u dan, I–IV, 1985; Post mortem, I–II, 1990). Najvažniji dio njegove djelatnosti pokretanje je i izdavanje Krležinih izabranih (20 svezaka, 1973) i sabranih djela (50 svezaka, 1975–88).
Arsen Dedić, kantautor – 2015.
Arsen Dedić (Šibenik, 28. srpnja 1938. – Zagreb, 17. kolovoza 2015.), bio je hrvatski skladatelj, književnik, prevoditelj, pjesnik i kantautor. Autor je i izvođač više desetaka šansona te pobjednik mnogih glazbenih festivala. Napisao je, skladao i izveo brojne dojmljive ljubavne i misaone pjesme te je svojim izvornim stilom stekao mnogobrojne poklonike. Slovi za jednog od utemeljitelja šansone u Hrvatskoj. Uz glazbu, objavio je više zbirki lirike. Prevodio je i obrađivao poznate šansonijere i autore, među njima Gina Paolija, Sergia Endriga, s kojima je često surađivao, i Jacquesa Brela, koji je svojim likom i djelom snažno utjecao na njegovu karijeru. Osnovno određenje mu je glazba, ali spajajući je s poetskim prirodno je stigao do vlastitoga kantautorskoga govora, koji ga je najviše i obilježio. Javlja se kao skladatelj, interpret, pjesnik, producent, dirigent i svirač. Uglazbio je stihove Krleže, Cesarića, Ujevića, Goloba i mnogih drugih. Njegove su pjesme prevodili i obrađivali mnogi izvođači, a sâm je pisao za mnoge poznate hrvatske estradne umjetnike, primjerice Gabi Novak, klape i Ibricu Jusića. Veliki dio njegova opusa čini primijenjena glazba za televiziju, film i kazalište. Bio je član Hrvatskoga društva skladatelja i Hrvatskoga društva pisaca. Poznat je i pod pridjevcima pjesmar, akademski težak i pjesnik opće prakse. Ocijenjen je “najkompletnijim i najvažnijim kantautorom u povijesti hrvatske popularne glazbe čiju pjesničku profinjenost na (…) glazbenoj sceni nije dosegao nitko.
