NA DANAŠNJI DAN: Bitka kod Termopila, Janos Hunyadi, Ivan Mažuranić, žensko pravo glasa, Jackson Pollock, Josip Badalić, Vladimir Beara, Tonko Maroević, Tonko Maroević

Bitka kod Termopila – 480. p.n.e.

Bitka kod Termopila dio je grčko-perzijskih ratova, odnosno druge perzijske ekspedicije predvođene velikim kraljem Kserksom, sinom Darija Velikog. Bitka se održala kraj prolaza Termopila (Vruća vrata), gotovo istovremeno kad i pomorska bitka kod Artemizija. Sukobljene strane bili su savez grčkih polisa predvođenih Spartom i Perzijsko Carstvo.

Grčki plan bio je neutralizirati perzijsku brojčanu nadmoć rabeći prirodne uske prolaze poput Termopila koji je od planine do morskih litica bio širok svega 14 m i u kojem se mogla boriti samo grupica od obje vojske. Unatoč hrabrom pokušaju suprostavljanja nadmoćnijoj vojsci, Perzijanci su porazili grčke snage te nastavili napredovati prema jugu gdje su u znak odmazde spalili polise Atenu i Eretriju. Kserkso i većina vojske se potom vratila u Perziju prvenstveno zbog pobuna u Babilonu, dok je u Grčkoj ostavljena manja vojska pod vodstvom generala Mardonija, koje su ujedinjeni Grci napali i porazili godinu dana poslije kod Plateje.

Unatoč porazu, bitka kod Termopila postala je sinonimom hrabrosti u djelima zapadnih povjesničara, gdje je često opisana kao primjer malobrojnih domoljuba koji se brane protiv brojčano nadmoćnijeg neprijatelja. Zanimljivo je kako se slična bitka odigrala stoljeće i pol nakon bitke kod Termopila, gdje je šačica vrsnih perzijskih vojnika kod Perzijskih vrata zadržala vojsku Aleksandra Makedonskog više od mjesec dana.

Janos Hunyadi, vojskovođa – 1456.

Hunyadi, János (Ivan, Janko), ugarski namjesnik i vojskovođa (?, ? 1407 – Zemun, 11. VIII. 1456). Prvotno familijar i paž u više velikaša, potom u kraljevskim pratnjama Sigismunda Luksemburgovca 1430–37. i Albrechta II. 1438–39., koji ga je 1439. postavio za severinskoga bana i povjerio mu obranu granice na Dunavu.

Za zasluge u prijestolnim borbama nakon kraljeve smrti, kralj Vladislav I. Jagelović imenovao ga je 1441. erdeljskim vojvodom i beogradskim kapetanom. Godine 1440–44. Hunyadi je stekao europsku slavu protuosmanskoga vojskovođe, osobito pobjedama kraj Beograda 1441., u Erdelju i Vlaškoj 1442. te kraj Niša i Sofije u »dugoj vojni« 1443–44., što mu je osiguralo premoćan utjecaj u Ugarskoj; u bitki kraj Varne 1444. bio je poražen. Za kralja Ladislava V. Postuma bio je 1446–52. ugarskim gubernatorom, namjesnikom Kraljevstva.

Sukobio se 1446. s Celjskima oko slavonskoga banata i vranskoga priorata te s njihovim zaštitnikom carem Fridrikom III. (IV.), kojemu je potkraj te godine preoteo Győr. Na sjeveru Kraljevstva od 1447. ratovao je protiv čeških plaćenika; poraz kraj Lučenca 1451. oslabio je njegov položaj u Ugarskoj. Bio je poražen od Osmanlija 1448. na Kosovu, a 1454. potukao ih je kraj Smedereva i Kruševca. U međuvremenu, kralj mu je Ladislav V. Postum, mjesto naslova gubernatora, 1453. dao naslove vrhovnoga kapetana Kraljevstva, upravitelja kraljevskog prihoda i trajnoga kneza Bistriţe te ga obdario novim posjedima (među inim, i u Križevačkoj županiji) i grbom. Posebice se istaknuo u borbama za Beograd, koji je u lipnju 1456. opsjela vojska sultana Mehmeda II. Posada utvrde, Hunyadijeve postrojbe i križari Ivana Kapistrana, razbila je opsadu i 22. VII. odnijela pobjedu. Hunyadi je umro od zaraze što je izbila na bojištu i pokopan je u katedrali u Erdeljskom Biogradu (Alba Iulia). U usmenoj je predaji poznat kao Sibinjanin Janko.

Ivan Mažuranić, hrvatski ban – 1890.

Ivan Mažuranić bio je hrvatski pjesnik, jezikoslovac i političar. Najznačajnija je kreativna ličnost hrvatskog narodnog preporoda (pjesnik, jezikoslovac, hrvatski ban). Potječe iz imućne građansko-težačke, poljodjelsko-vinogradarske obitelji u Novom Vinodolskom, gdje je rođen 11. kolovoza 1814. godine.

Osnovnu školu pohađao je u Novom, gimnaziju u Rijeci, studirao je pravo i filozofiju u Zagrebu i mađarskom Szombathelyju. Po svršetku studija radio je kao gimnazijski profesor, potom kao odvjetnik u Karlovcu. Godine 1848. Osrednji odbor s Mažuranićem na čelu istaknuo je da je te godine prestala svaka državnopravna veza Hrvatske s Ugarskom, pošto ona prizna ‘neodvisnost i samostalnost’ i ‘realni i virtulani teritorialni obseg’ Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Potom postaje voditeljem hrvatskog dikasterija na carskom dvoru u Beču. Bansku dužnost Mažuranić je vršio od 1873. do 1880. godine. Iako je u početku u politici podupirao Narodnu stranku, 1862. pokreće osnivanje Samostalne narodne stranke, kojoj je bio na čelu. Sklon je oslanjanju na Beč, što ga je i dovelo do banske časti.

Najpoznatija su mu književna djela Osman i Smrt Smail-age Čengića. Ban pučanin, kako mu je nadimak u hrvatskom narodu, umro je u Zagrebu, 4. kolovoza 1890. godine.

Oslobođen Mljet – 1944.

Nakon kapitulacije Italije 1943. godine, Mljet je zauzela njemačka vojska. Počinju se ustrojavati prvi partizanski odredi, a 21. travnja 1944. godine izveden je prvi pomorski desant na Mljet. Rat je na otoku završio povlačenjem njemačkih snaga 10./11. kolovoza 1944. godine, a nakon rata otok je postao samostalnom općinom.

Žene dobile pravo glasa u Hrvatskoj – 1945.

Prva zemlja na svijetu koja je dala pravo glasa ženama bila je Švedska, i to još 1867. godine, a žene su u Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj Jugoslaviji, pravo glasa dobile su na današnji dan 1945. godine. Do tada nisu imale gotovo nikakva zakonska prava. Nažalost i 70-ak godina kasnije, iako po zakonu žene imaju pravo na jednakost na svim područjima, još uvijek se bore za pravu ravnopravnost.

Švedska je prva zemlja na svijetu koja je biračko pravo dala ženama – 1867. godine, no ograničeno, samo za glasovanje na općinskim izborima. Postupno se to pravo ženama dodjeljivalo i u ostalim skandinavskim zemljama, Austriji i samo nekim državama SAD-a. U Novom Zelandu žene su dobile pravo glasa 1893. godine. Tek su poslije Prvoga svjetskog rata žene dobivale pravo glasa u mnogim državama. U SAD-u 1920., a u Velikoj Britaniji – kolijevci parlamentarizma i demokracije – 1928. godine. Potom su žene pravo glasa dobile i u tadašnjem SSSR-u i Njemačkoj. Francuskinje i Talijanke pravo glasa su dobile tek nakon Drugoga svjetskog rata, kao i žene u Hrvatskoj. Zanimljiv je primjer Švicarske u kojoj je na referendumu 1959. odbijen prijedlog da žene dobiju pravo glasa, to pravo ostvarile su tek 1971. godine, a u Liechtensteinu tek 1984. godine.

Počeci borbe za pravo glasa i ravnopravnost žena u Hrvatskoj sežu još u 19. stoljeće. Tako je učiteljica Marija Jambrišak 1871. godine na Prvoj općoj hrvatskoj učiteljskoj skupštini u Zagrebu, bila prva žena koja je tražila jednake uvjete rada i jednake plaće za žene i muškarce.

Marija Jurić Zagorka bila je prva profesionalna novinarka i vjerojatno najčitanija hrvatska književnica, ali i jedna od najznačajnijih predstavnica feminizma i borbe za jednaka prava žena u Hrvatskoj. Jurić Zagorka pokrenulaje i prvi hrvatski časopis za žene – Ženski list. Iako kao žena tada nije imala nikakva politička prava, njeni su kritički tekstovi bili predmet rasprave na brojnim saborskim sjednicama. Zahvaljujući inicijativi Centra za ženske studije, novinarska soba u Hrvatskom saboru nosi njeno ime.

Imena koja vrijedi spomenuti su i Dragojla Jarnević te Slava Raškaj, koje su se u 19. stoljeću borile za prava i emancipaciju žena.

Do značajnije politizacije većeg broja žena u Hrvatskoj i drugim zemljama bivše Jugoslavije dolazi tek tijekom Drugog svjetskog rata. One su se organizirale unutar antifašističkog pokreta u organizacije pod različitim nazivima, a na Prvoj zemaljskoj konferenciji žena, u prosincu 1942. godine, osnovan je Antifašistički front žena Jugoslavije.

Na parlamentarnim je izborima za Ustavotvorni sabor Narodne Republike Hrvatske, u studenome 1946. godine, u Parlament prvi put u povijesti, uz 170 zastupnika, izabrano i 6 zastupnica.

Žensko pravo glasa izraz je kojim se danas u svijetu označava uglavnom općeprihvaćeni koncept prema kojem muškarci i žene imaju jednako pravo glasa, odnosno da je opće pravo glasa, a s njime i moderni koncept demokracije nezamisliv ukoliko ne uključuje ravnopravnost muškaraca i žena na biralištima.

Danas je žensko pravo glasa prihvaćeno u gotovo svim državama svijeta. Jedini izuzetak predstavljaju određene zemlje, gdje se ženama ne daje pravo glasa iz vjerskih razloga.

Jackson Pollock, slikar – 1956.

Jackson Pollock, američki slikar umro je na današnji dan 1956. godine. Slikarstvo studirao u Los Angelesu i New Yorku (1929–31). Oko 1930-ih bio je pod utjecajem Thomasa Harta Bentona, meksičkog muralizma i indijanskoga folklora, potom je postao sljedbenik Picassova postkubističkoga stila i nadrealističkog automatizma A. Massona, Matte i J. Miróa.

Oko 1940-ih priklonio se apstraktnom izrazu i postao jedan od istaknutih predstavnika apstraktnog ekspresionizma. Slikao je tzv. drip tehnikom (izravno cijeđenje boje iz tube), a bio je prvi suvremeni slikar koji je radio na platnima velikih dimenzija, napuštajući tradiciju slikanja na stalku. Snažno je utjecao na suvremeno slikarstvo i izvan SAD-a.

Njegova tehnika rijetko je koga ostavljala ravnodušnim. Nasuprot onima koji su ga hvalili, na sva usta, našli su se njegovi najglasniji protivnici, konzervativni ljubitelji realizma, koji su tu tehniku proglasili umjetničkim terorom. Njihovi napadi kulminirali su nadimkom “Jack The Dripper” (Jack Kapač).

Josip Badalić, knjiženi povjesničar – 1985.

Badalić, Josip, hrvatski književni povjesničar (Deanovec, 7. VI. 1888 – Zagreb, 11. VIII. 1985). Klasičnu filologiju i slavistiku studirao u Zagrebu (1909–11) i Berlinu (1911–12), doktorirao u Zagrebu (1919).

Radio kao knjižničar u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (1919–45), a bio je i ravnatelj Drame HNK-a u Zagrebu (1940–41). Godine 1945. utemeljio je Katedru za rusku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je predavao do umirovljenja 1959. Predavao je i na više inozemnih sveučilišta. Dobio je Nagradu za životno djelo (1971).

Pisao je slavističke rasprave i oglede iz ruske književnosti, posebice dramske, komparatističke studije o hrvatsko-ruskim književnim vezama (Rusko-hrvatske književne studije, 1972), tekstološke i bibliografske radove. Priredio je i preveo više izdanja ruskih pisaca.

Vladimir Beara, nogometaš – 2014.

Vladimir Beara umro je u Splitu 11. kolovoza 2014. Bio je hrvatski nogometaš i nogometni trener.

Vladimir Beara igrao je na položaju vratara. Zvali su ga Veliki Vladimir, Balerina s čeličnim šakama i Čovjek od gume. Lav Jašin je primajući priznanje za najboljeg europskog vratara izjavio: “Za mene je najbolji vratar Vladimir Beara”. Kada je suparnička momčad izvodila slobodne udarce, nije dopuštao postavljanje živog zida. Budući da tada još nije bilo televizije, njegove su akrobacije prerasle u mit o kojem i danas pišu i govore svi poznavatelji nogometa.

Igrao je za Hajduk s kojim je sudjelovao u osvajanju tri naslova prvaka. Kad je 1955. prešao u Crvenu zvezdu, to je bio skandal stoljeća o kojemu se godinama govorilo. U Crvenu Zvezdu odlazi zbog provokacija Marka Markovine, koji je izjavio da nije ničime zaslužan za uspjehe Hajduka.

Nudio se i Dinamu, ali nisu ga htjeli, a Zvezda jest. Neki su to povezivali s time što je pravoslavac, ali Beara se na svakom popisu stanovništva deklarirao kao Hrvat, čak i u doba Jugoslavije, zbog čega se zamjerio strukturama.

Sa Zvezdom je osvojio još četiri prvenstva i dva kupa. Karijeru je okončao u njemačkim klubovima Alemaniji i Viktoriji. U doba dok je aktivno igrao, bio je ponajbolji europski i svjetski vratar. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 60 utakmica među kojima su Svjetska prvenstva u Brazilu 1950., u Švicarskoj 1954. i Švedskoj 1958. Dobitnik je srebrne medalje na Olimpijadi 1952. godine u Helsinkiju: u finalu je obranio jedanaesterac Ferencu Puskásu!

Tonko Maroević, književnik, povjesničar umjetnosti i prevoditelj – 2020.

Maroević, Tonko, hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti i prevoditelj (Split, 22. X. 1941 – Stari Grad, 11. VIII. 2020). Studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti završio 1963. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1976. doktorirao temom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas (objavljeno kao knjiga 2007. pod naslovom Napisane slike), a 1965–70. bio asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti.

Od 1970. do umirovljenja 2011. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Redoviti član HAZU od 2002. Javio se zbirkama pjesama u prozi Primjeri (1965) i Slijepo oko (1969) u okviru generacijske »razlogovske« poetike. U kasnijoj fazi njegovo pjesništvo obiluje intertekstualnim i metatekstualnim referencijama, a odlikuje ga i povratak vezanomu stihu i tradicionalnim oblicima (Motiv Genoveve, 1986; Trag roga, ne bez vraga, 1987; Četveroručno, 1992; Sonetna struka, 1992; Black & Light: versi od prigode, 1995; Redak mulja, redak pjene, 2013).

Kao književni kritičar sustavno je pratio suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavio se i starijom hrvatskom književnošću te talijanističkom problematikom; eseje, kritike i prikaze skupio je u više knjiga (Dike ter hvaljenja, 1986; Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga, 1989; Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva, 1998; Pohvala pokudi, 1998; Družba da mi je: domaći književni portreti, 2008; Skladište mješte sklada, 2010). Sastavio je antologije hrvatskog pjesništva 1971–95. Uskličnici (1996) i 1996–2019. Svjetlaci (2019) te antologije katalonskoga pjesništva Bikova koža (1987) i Riječi za jedan lapidarij (2018). Istraživao je suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost; objavljivao likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i novinama, pisao predgovore katalozima i grafičkim mapama (Z. Bourek, J. Bratanić, R. Goldoni, Z. Keser, A. Kuduz, V. Kuliš, Ž. Lapuh, I. Lovrenčić, E. Murtić, Š. Perić, H. Šercar, I. Šiško, M. Šutej i dr.) – od kojih je mnoge probrao u knjizi Slikanje i slikama predgovaranje: pisani portreti (2006) – te monografije (Nives Kavurić-Kurtović, 1986; Zlatko Kauzlarić Atač, 1996; Vojin Bakić, 1998; Antun Zuppa, 2000; Antun Babić, 2002). Članke o naivnoj umjetnosti, pisane 1968–2012., skupio je u knjizi O naivi i autsajderskoj umjetnosti (2013). Prevodio je s nekoliko jezika (G. Cavalcanti, Dante, F. García Lorca, G. Mascioni, G. Papini, F. Petrarca, R. Queneau, L. Sciascia i dr.); o iskustvu prevođenja Jorgea Luisa Borgesa napisao je traduktološko-esejističku knjigu Borgesov čitatelj (2005). Izabrane pjesme objavio je 2009 (Drvlje i kamenje). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2013. te nagrade Goranov vijenac za pjesnički opus 2018.