NA DANAŠNJI DAN: Sandro Botticelli, Ante Trumbić, Aljaska prodana SAD-u, Zinka Kunc, Josip Vaništa, Mijo Kišpatić, nezavisnost Irske, Božidar Finka, Dan službi nacionalne sigurnosti RH, polava u Gunji

Sandro Botticelli, slikar- 1510

Botticelli, Sandro (pravo ime Alessandro di Mariano Filipepi), talijanski slikar (Firenca, 1444. ili 1445 – Firenca, 17. V. 1510). Jedan od najvažnijih predstavnika talijanske renesanse.

U početku pod utjecajem učitelja Filippa Lippija (Poklonstvo kraljeva, 1475), a potom Verrocchija i A. del Pollaiola (Sv. Sebastijan, 1473/74). Djelovao uglavnom u Firenci, radeći za obitelj Medici sakralne, mitološke i alegorijske kompozicije i portrete. U svojim remek-djelima, mitološkim alegorijama Proljeće (1478) i Rođenje Venerino (1484), osebujne vitke i dostojanstvene ženske likove skladnih linija postavlja u idealizirana okruženja prozračna i harmonična kolorita, ostvarujući tako izrazito melankoličnu kompoziciju posve usredotočenu na središnji lik.

Sanjarsko raspoloženje odražava se i u njegovim portretima (Giuliano Medici, 1494), dok u njegovoj kasnijoj fazi svetačke slike karakterizira asketska ozbiljnost (Pietà, 1498; Rođenje Isusovo, 1500).

U Rimu je boravio 1481–82., gdje je izradio tri freske u Sikstinskoj kapeli (Prizori iz života Mojsijeva, Kazne Koraha, Datana i Abirama, Iskušavanje Isusovo), a po narudžbi Lorenza Magnifica prvi je od talijanskih slikara izradio crteže za Danteovu Božansku komediju (1482). – U XIX. st. Botticellijevim profinjenim crtežom oduševljava se J. Ruskin i on tada postaje glavnim uzorom prerafaelitima u Engleskoj.

Ante Trumbić, hrvatski političar – 1864.

Ante Trumbić (Split, 15. svibnja 1864. – Zagreb, 17. studenoga 1938.), bio je hrvatski političar i pravnik. Bio je pravaš pa jugoslavenski orijentiran političar koji se kasnije vratio ideji hrvatske državnosti.

Trumbić je, zajedno s Ivanom Meštrovićem i Supilom, u Firenzi u Italiji, osnovao Jugoslavenski odbor. Kao predsjednik Jugoslavenskog odbora nastojao je kod sila Antante i srpske vlade postići priznanje i uvažavanje Jugoslavenskog odbora kao predstavničkog tijela Hrvata, Srba i Slovenaca iz Habsburške monarhije i kao njihovog saveznika, i priznanje jugoslavenskih dobrovoljačkih trupa kao savezničkih vojnih jedinica. Zalagao se za federativno državno uređenje, u okviru buduće kraljevine SHS. Takvo uređenje predložio je i Stojan Protić, prvi predsjednik vlade SHS, ali njihovo mišljenje nije bilo prihvaćeno.

Od 1905. do 1907 bio je izabran za gradonačelnika Splita. Nakon uspostave južnoslavenske države, Kraljevstva SHS, 1. prosinca 1918. godine i formiranja prve zajedničke vladea, pod predsjedništvom radikala Stojana Protića, izabran je za ministra vanjskih poslova. Sudjelovao je na mirovnoj konferenciji u Versaillesu kao Pašićev zamjenik, zastupajući interese Kraljevstva SHS. Voditelj je jugoslavenske delegacije na teritorijalnim pregovorima s Italijom u Rapallu (8.-12. studenog 1920.), nakon kojih je podnio ostavku.

Razočaran politikom Beograda, izabran je u Ustavotvornu skupštinu kao nezavisni zastupnik, osudio centralistički ustavni prijedlog i glasovao protiv njega. Protivio se, kao i svi ostali hrvatski predstavnici, Vidovdanskom ustavu. Godine 1932. zajedno s Vladkom Mačekom i SDK sudjeluje u stvaranju rezolucije nazvane Zagrebačke punktacije. Trumbić je sastavio tekst rezolucije a potpisao ju je i Mile Budak. Djelujući u prvom redu u interesu hrvatskog naroda, u teškim okolnostima za hrvatske zemlje, suočio se s razočaranjima što ih je nosila Kraljevina Jugoslavija, a umro je tri godine (1938.) prije raspada te države, u Zagrebu.

Aljaska proglašena vlasništvom SAD-a – 1884.

Aljaska, poluotok na sjeverozapadu Sjeverne Amerike, 1884. je neslužbeno proglašena vlasništvom SAD-a. Rusi su je nakon Krimskog rata prodali Amerikancima, čija se odluka za kupnju pokazala kao odličan strateški potez – Aljaska je bogata rudama zlata i srebra te šumama i zalihama nafte. Milijun i pol četvornih kilometara prodano je 1867. za samo četiri centa po jedinici. Iako je 1959. godine Aljaska službeno postala 49. država SAD-a, na današnji dan 1884. potpisan je “organski zakon”, kojim su započete prve prave administrativne veze Aljaske i Washingtona.

Zinka Kunc, hrvatska operna solistica – 1906.

Naša najveća međunarodna operna zvijezda Zinka Kunc Milanov rođena je u Zagrebu, 17. svibnja 1906. godine. Pjevanje je učila kod poznatog češkog baritona Jana Ouűednika, neko vrijeme člana Zagrebačke opere, i Marije Kostrenčić, asistentice Milke Trnine, čijem umijeću vokalne pedagogije mogu biti zahvalni mnogi hrvatski vrhunski pjevači.

Ali onu razinu pjevačke kreacije koju je postizala već na samome početku karijere najviše duguje bratu, skladatelju i izvrsnom pijanistu Božidaru Kuncu. On je shvatio da njegova solistička karijera nikada ne bi mogla biti takva kakvu je proricao sestri, i sve je svoje golemo znanje podredio oblikovanju buduće Zinke Milanov. Debi Zinke Kunc, tada udane Vilfan, bio je u Ljubljani 29. listopada 1927. Glas stoljeća, kako su ga poslije nazivali, prvi se put na sceni čuo u ulozi koje će postati legendarni tumač, Leonore u Verdijevoj operi Trubaduru.

Do travnja 1966., (osim razdoblja 1947.-1951.), Zinka Kunc bila je članica njujorškog Metropolitana, u kojemu je zajedno s turnejama ansambla nastupila 424 puta i ostvarila četrnaest uloga. Bila je njegova primadonna assoluta, la regina della casa (kraljica kuće), sudionica svečanih premijera i otvaranja sezona, apsolutna miljenica publike. Nastupom na oproštajnom koncertu u staroj zgradi Metropolitana 13. travnja 1966. zaklopila je svoju knjigu, kako je sama rekla, a s njom se zatvorio veliki luk grandioznog pjevanja. Nakon svoje pjevačke karijere postala je aktivan pedagog u školovanju opernih pjevača.

Prije Drugoga svjetskog rata redovito je gostovala u Zagrebu pa je 1939. pjevala Normu na premijeri opere, a poslije rata njezina su se gostovanja posve prorijedila. Pjevala je u Bečkoj državnoj operi, Scali i Covent Gardenu. Godine 1984. za svoje je djelovanje u Sjedinjenim Državama dobila specijalnu medalju kao jedna od 87 istaknutih ličnosti stranog podrijetla koje su svojim prinosom zadužile New York i Sjedinjene Države. Umrla je 30. svibnja 1989. godine u New Yorku.

Josip Vaništa, slikar – 1924.

Vaništa, Josip, hrvatski slikar (Karlovac, 17. V. 1924 – Zagreb, 24. III. 2018). Diplomirao 1950. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (Marino Tartaglia); bio je profesor na Arhitektonskom fakultetu (1951–94). Redoviti član HAZU-a od 1994. Godine 1959. bio je jedan od osnivača skupine Gorgona, koja se zauzimala za nekonvencionalne oblike likovnog izražavanja.

Nastavljajući hrvatsko tradicijsko slikarstvo (od Josipa Račića do Milana Steinera), u istančanim, tonski rađenim lirskim krajolicima, vedutama i mrtvim prirodama stvorio je vlastiti likovni izraz blizak realističnoj poetici (Ana, 1971; Bijeli luk, 1978; Poriluk, 1984). Posebno su mu vrijedni crtački opus (Kafka, 1955; Tin Ujević, 1975; Krčka, br. 44, noću, 1989) i akvareli, turnerovske prozračnosti i poetičnosti (Večernja ulica, Pariz, 1953; Paromlinska cesta, 1968; Novembar /U čast Ljubi Babiću/, 1975; Zapadni kolodvor, 1985). Objavljivao je ilustracije u tisku; bavio se opremom knjiga i scenografijom. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (2006).

Mijo Kišpatić, petrolog – 1926.

Kišpatić, Mijo, hrvatski mineralog i petrolog (Osijek, 22. IX. 1851 – Zagreb, 17. V. 1926). Diplomirao prirodne znanosti u Beču 1873., doktorirao u Zagrebu 1881.

Bio je nastavnik u Osijeku, potom u Križevcima, a od 1875. u Velikoj realci u Zagrebu.

Od 1882. privatni docent, od 1894. izvanredni profesor i ravnatelj Mineraloškog odjela Narodnoga muzeja, a od 1896. javni redoviti profesor mineralogije i petrografije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu.

Od 1883. bio je dopisni, a od 1887. redoviti član JAZU. Obradio je petrografiju Fruške gore, Moslavačke gore, Krndije, Psunja, Kalnika, Medvednice, dijelova Bosne i Dalmacije. Rezultate tih istraživanja skupio je u više od 90 znanstvenih publikacija. Bavio se i seizmologijom pa je skupio golem materijal o potresima u Hrvatskoj.

Napisao prvi naš udžbenik pedologije, Zemljoznanstvo obzirom na šumarstvo i gospodarstvo (1877), te mnogobrojne udžbenike iz geoznanosti i bioznanosti, kojih je opseg (ne brojeći ponovljena izdanja) oko 4500 stranica. Popularizator prirodnih znanosti.

Velika Britanija priznala nezavisnost Republike Irske – 1949.

Britanska vlada priznala je na današnji dan 1949. Irsku kao samostalnu državu.

Nakon što su otok u 12. stoljeću pokorili Normani, otočna zemlja pala je pod dugogodišnju vlast Engleske koja se prema zatečenom stanovništu odnosila bez poštovanja te su brojni Irci u 19. stoljeću pobjegli u Ameriku.

Nakon dugih i teških pregovora, Britanci su 1949. konačno priznali Irsku koja je dan nakon priznanja postala suverena Republika (izuzev Sjeverne Irske) s glavnim gradom Dublinom.

Božidar Finka, jezikoslovac – 1999.

Finka, Božidar, hrvatski jezikoslovac (Sali na Dugom otoku, 19. XII. 1925 – Zagreb, 17. V. 1999). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao i 1952. diplomirao slavistiku (ruski i hrvatski jezik). Na istom je fakultetu doktorirao 1960. disertacijom

Dugootočki čakavski govori. Najprije radio kao suplent u pazinskoj gimnaziji, potom u Zavodu za jezik i književnost JAZU (danas Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje), gdje je prošao put od asistenta pripravnika do znanstvenog savjetnika i akademika. Uređivao i suuređivao časopis Jezik i Hrvatski dijalektološki zbornik. U JAZU/HAZU obnašao niz dužnosti. Organizirao nekoliko znanstvenih skupova.

Kao predavač gostovao na više stranih sveučilišta. U početku se intenzivno bavio ribarskom terminologijom, toponomastikom i leksikologijom. Glavninu zanimanja potom posvetio dijalektološkim istraživanjima, ponajprije čakavštine (na Dugom otoku, Žirju, Kaprijama, u Brinju i okolici), ali i drugih hrvatskih govora (u istočnoj Slavoniji, u Bosni, Karlovcu, oko Vukove Gorice te u Gradišću) postavši jednim od vodećih hrvatskih dijalektologa. Inicirao izradbu dopuna Akademijina Rječnika. Utemeljio, vodio i uređivao Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika. Sa S. Babićem i M. Mogušem koautor Hrvatskoga pravopisa (zabranjenoga 1971., »rehabilitiranoga« 1990). Njegova bibliografija iznosi više od četiri stotine jedinica, što dokazuje da je Finka jedan od najplodnijih hrvatskih jezikoslovaca XX. stoljeća. Dobio je Nagradu za životno djelo za 1993.

Proglašen Dan službi nacionalne sigurnosti RH – 2002.

Prema Strategiji nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske, koju je Hrvatski sabor donio 19. ožujka 2002. godine, pod nacionalnom sigurnošću Republike Hrvatske razumijevaju se: određeno (postignuto ili projektirano) stanje sigurnosti, funkcionalno područje djelovanja različitih sigurnosnih institucija, zajedno s ukupnim društvenim nastojanjima na polju postizanja sigurnosnih ciljeva, te same institucije sigurnosti, povezane u uređeni sustav odnosa. Dana 17. svibnja 1997. proglašen je Dan službi nacionalne sigurnosti RH.

Sava je probila riječni nasip kod Rajevog Sela što je prouzročilo poplave u istočnoj Hrvatskoj – 2014.

Velike su poplave u svibnju 2014. pogodile istočnu Hrvatsku. Najugroženiji su bili dijelovi Cvelferije i brodske Posavine: rijeka Sava dostigla je rekordnu razinu te je probila nasipe kod Rajevog Sela i Račinovaca. Evakuirano je nekoliko tisuća stanovnika iz Gunje, Račinovaca, Rajeva Sela, Bošnjaka, Vrbanje, Drenovaca, Strošinaca, Đurića, Posavskih Podgajaca i Soljana. Evakuirani ljudi bili su smješteni u Županji, Cerni, Gradištu, Privlaci, Otoku, Komletincima, Brčkom i drugim mjestima.

Vrijeme u središnjem svibanjskom tjednu obilježio je višednevni utjecaj ciklone Donat. Meteorološka zbivanja započela su s dolaskom hladne fronte u noći od nedjelje 11. na ponedjeljak 12. svibnja. Ta je fronta bila vezana uz duboku ciklonu nad Sjevernim morem, koja je donijela osjetno hladniji zrak. Sjeverozapadne je krajeve unutrašnjosti zahvatila u večernjim satima nedjelje 12. svibnja, a potom se brzo premjestila prema istoku i jugu Hrvatske. Nad sjevernom se Italijom formirala sekundarna ciklona Donat, koja se u noći s utorka 13. na srijedu 14. svibnja preko hrvatskoga Jadrana premjestila nad istok Jugoistočne Europe. U Bosni i Hercegovini, Srbiji, kao i na istoku Hrvatske pale su vrlo velike količine kiše.

U BiH u 10 dana pale su ekstremne količine oborina od 200 do 250 litara kiše po m², mjestimično i više. Protoci rijeka, južnih pritoka rijeke Save, iznosile su rekordne količine m³ u sekundi Una 1750 m³/s, Vrbas 2000 m³/s, Bosna 3500 m³/s i Drina 4000 m³/s i ulijevaju se u svojim povijesnim maksimumima u Savu te je zbog toga i rijeka Sava dostigla dosad nezabilježene protoke i vrijednosti vodostaja. Prosječni protok rijeke Save kod Županje iznosi 1000-1100 m³/s, a na mjerodavnom vodomjeru u Županji dana 16. svibnja 2014. izmjeren je protok od 5500 m³/s.

Međunarodni dan borbe protiv homofobije

Međunarodni dan borbe protiv homofobije-The International Day Against Homophobia and Transphobia (IDAHO) slavi se svakog 17. svibnja u svijetu. Međunarodni dan borbe protiv homofobije ima za cilj koordinirati međunarodne događaje kojima bi se postiglo poštivanje lezbijki i homoseksualaca u svijetu. Za razliku od LGBT Pride dana, na kojima se ističe ponos nečijom seksualnosti i odbijanjem da se srami od nje, na Međunarodni dan borbe protiv homofobije ističe se da je homofobija štetna i mora biti razorena u svojoj logici i protiv nje se treba otvoreno boriti. Kao dan kojim se obilježava Međunarodni dan borbe protiv homofobije izabran je 17. svibnja, jer je homoseksualnost kao bolest uklonjena iz Međunarodne klasifikacije bolesti i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) 17. svibnja 1992. Republika Hrvatska se pridružila međuregionalnoj skupini zemalja koja podržava donošenje Deklaracije o spolnoj orijentaciji i rodnom identitetu Opće skupštine UN-a.