NA DANAŠNJI DAN: Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Eiffelov toranj, Janko Jambrišak, Ana Frank, Krvavi Uskrs 1991, Blago Zadro, UNPROFOR, Hans-Dietrich Genscher
Nikolaj Vasiljevič Gogolj, ruski književnik – 1809.
Ruski i ukrajinski književnik rođen je u Ukrajini 31. ožujka 1809. godine. Gogolj je razvio sebi svojstven način pripovijednja, “smijeh kroz suze”, kojim je ismijavao ispraznost života.
Stvorio je likove koji su u ruskom društvu postali obrasci za lijenost, glupost, sebičnost, lakoumnost i korupciju.
Nikolaj Vasiljevič Gogolj
Približavanje slavenofilima, nevjerica u vlastitu darovitost, osjećanje krivice i religiozno-mistično raspoloženje obilježavaju njegov život.
Već su ga suvremenici smatrali vodećom figurom ruskog književnog realizma, a kasniji su kritičari u Gogoljevu radu pronašli romantičnu osjećajnost, s primjesama nadrealizma i groteske.
Najpoznatiji Gogoljevi radovi su Mrtve duše, Večeri na zaselku kraj Dikanjke, Taras Buljba i Kabanica. Umro je 4. ožujka 1852. u Moskvi-
Otvoren Eiffelov toranj – 1889.
Eiffelov toranj
Dana 31. ožujka 1889. otvoren je Eiffelov toranj. Remek djelo inženjera Alexandrea Gustava Eiffela sastavljeno od 18.038 komada željeza spojenih s tri i pol milijuna zakovica. Rad na njemu trajao je dvije godine, a svrha mu je bila da posluži kao ulazni svod za Svjetsku izložbu, sajam koji je obilježavao stoljeće Francuske revolucije.
Iako je prema prvom ugovoru toranj imao dozvolu na samo 20 godina, po isteku tog perioda vlasti i građani Pariza, kojima se ‘čelično čudovište’ u početku ni najmanje nije dopalo, uvidjeli su da je iskoristiv u brojne svrhe pa je tako od komunikacijskog i radijskog odašiljača prerastao u jednu od najpoznatijih svjetskih turističkih atrakcija.
Janko Jambrišak, arhitekt – 1892.
Na današnji dan 31. ožujka 1892. umro je c, jedan od najvažnijih graditelja i projektanata svojega doba u Zagrebu. Došao je u Zagreb kada se Donji grad naglo urbanistički razvijao i upravo dobivao svoje urbano i arhitektonsko obličje. Projektirao je i izgradio kuće u Kačićevoj, Preradovićevoj, Hebrangovoj, Teslinoj, križanju na sjevernoj strani Zrinjevca.
Osnovna značajka svih tih referalnih objakata jest, prije svega, klasicistička tradicija s neorenesansnim elementima i dobra prilagođenost ambijentu, u to vrijeme arhitektonski skromnom Zagrebu. To su jednokatnice i dvokatnice, rijetko trokatnice, simetrično koncipiranih pročelja koja uvijek djeluju kao pročelja gospodskih palača, skladnih proporcija i bez suvišnih dekora. A u enterijeru velike, zračne, svijetle, udobne i prostrane sobe.
Dvorišna je strana malo drugačija – verande, zatvoreni drveni hodnici koji djeluju krajnje jednostavno, ali po mjeri čovjeka. U starome dijelu grada projektirao je Mesničku 23 i izveo mnoge konzervatorske zahvate. Jednako tako imao je dobar osjećaj za sklad i prema prirodi. Ljetnikovci, koje je projektirao i izgradio, kao da izrastaju iz krajolika u organskome spoju s njim. Jedan je od najljepših Okrugljak nad Mihaljevcem. Njegov su jedini dekor drvene grede i izrezbareni balkoni koji podsjećaju na selo, na nestali romantizam u arhitekturi. Kad je 1878. u Zagrebu osnovan Klub inžinirah i arhitektah, Jambrišak je postao njegov član i bio do smrti 31. ožujka 1892.
Ana Frank, spisateljica – 1945.
Ana Frank
Dana 31. ožujka 1945. umrla je Ana Frank, Njemica židovskog podrijetla, žrtva nacističkog režima. Bila je Židovka i autorica Dnevnika, u kojem je neposredno i iskreno posvjedočila o drami svakodnevice i odrastanja u izolaciji, strahu i skrivanju. Nakon njemačke okupacije Nizozemske židovska je obitelj Frank od 1942. godine živjela u tajnom skloništu, dok ih 1944. godine nije otkrio Gestapo i otpremio u njemačke koncentracijske logore, gdje su svi iz obitelji, osim oca, umrli. Nakon rata pronađen je u Amsterdamu Annin dnevnik o godinama provedenim u neprekidnu strahovanju i u potpunoj izolaciji.
Krvavi Uskrs – 1991.
Krvavi Uskrs je naziv za incident 31. ožujka 1991. godine u kojem su pale prve žrtve u Domovinskom ratu. Redarstvenici MUP-a RH upali su u zasjedu pobunjenih Srba kod Plitvica, pri čemu je poginuo mladi Imoćanin Josip Jović (redarstvenik), prva žrtva Domovinskog rata.
Na današnji dan 1991. godine u na Plitvičkim jezerima odvio se incident u povijesti zabilježen kao „Krvavi Uskrs“, u kojem je pala i prva hrvatska žrtva Domovinskog rata, pripadnik specijalne policije Josip Jović.
Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina, sve je više bila izražena etnička napetost između Srba i Hrvata. Već 29. ožujka 1991. godine srpska milicija pod vodstvom Milana Martića okupira Plitvička jezera, nakon čega zauzimaju upravu nacionalnog parka, osoblje i službenike protjeruju te područje parka pripajaju tzv. SAO Krajini.
Ministarstvo unutarnjih poslova RH najprije je poslalo upozorenje, no od organizatora pobune nisu dobili nikakvu reakciju. Uz to su pobunjenici započeli s pljačkanjem parka i maltretiranjem zatočenih ljudi, stoga je donesena odluka o pokretanju akcije kojom će se osloboditi okupirana Plitvička jezera.
U noći s 30. na 31. ožujka 1991. godine Ministarstvo unutarnjih poslova šalje nekoliko stotina pripadnika Specijalne postrojbe MUP-a Rakitje, Specijalne postrojbe MUP-a Kumrovec te Antiterorističke jedinice Lučko, kako bi se oslobodilo okupirano područje te uspostavio red i mir.
Na glavnom pravcu kretanja kolone vozila s hrvatskim specijalcima postavljene su barikade (jer su službe KOS-a u akciji nadziranja saznale za dolazak), a vozila su napadnuta iz zasjede u blizini hotela na Plitvicama. Iz šume je otvorena rafalna paljba, a na autobus „Zagrebačkih transporta“ ispaljena je tromblonska mina, čiji osigurač nije bio izvučen pa nasreću nije eksplodirala.
Sukob je potrajao nekoliko sati, pri čemu su pobunjenici bili prisiljeni na povlačenje prema Titovoj Korenici. Prema policijskim izvješćima, uhićeno je devet pobunjenika, a na Plitvicama je uspostavljen red. U ovom događaju pokazalo se i da je dotad „neutralna“ JNA na strani srpskih pobunjenika. Naime, JNA je tijekom akcije na Plitvicama hitno uspostavila tampon zonu, onemogućivši hrvatskoj policiji da daljnjim napredovanjem potpuno razbije oružanu pobunu, a nakon „Krvavog Uskrsa“, od cijele su Like napravili tampon zonu, koja će u velikosrpskoj agresiji postati strateška polaznica.
Ipak, ovaj se sukob pamti po ranjavanju sedmorice pripadnika specijalne policije te stradanju 22-godišnjeg Josipa Jovića, prve hrvatske žrtve Domovinskog rata. Naime, Jović je u napadu bio najistureniji, a netko od pobunjenika pogodio ga je u dio tijela koji je bio nezaštićen pancirkom. Unatoč brzoj reakciji hitne pomoći i dolasku vojnog helikoptera, Josip Jović poginuo je na putu prema bolnici, postavši simbolom branitelja i heroja koji su se žrtvovali za slobodu Domovine.
Blago Zadro, heroj Domovinskog rata – 1991.
Blago Zadro rođen u Bosni i Hercegovini, u Donjim Mamićima-Ledincu kraj Gruda 31. ožujka 1944. godine. Kao desetogodišnjak doselio se iz rodne Hercegovine zajedno s obitelji u Borovo Naselje, gdje je završio školu, zaposlio se u tvornici “Borovo” i osnovao obitelj.
Blago Zadro
Početkom demokratskih promjena aktivno se uključio u politički život toga kraja, bio jednim od osnivača HDZ-a u Vukovaru i istočnoj Slavoniji, te postao prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru te se aktivno uključio u organiziranje obrane pred nastupajućom velikosrpskom agresijom. Po izbijanju Bitke za Vukovar zbog svojih izuzetnih organizacijskih sposobnosti i hrabrosti preuzima zapovijedanje obranom čitavog Borova Naselja. Iako nije bio vojno školovan, kao zapovjednik 3. bojne 204. vukovarske brigade pokazao se izvrsnim organizatorom obrane grada Vukovara u Borovu Naselju. Pod njegovim vodstvom na Trpinjskoj cesti, koja je zbog toga i prozvana “Groblje tenkova”, zaustavljena je oklopna sila JNA i uništeno na desetke tenkova i oklopnih transportera. Bio je hrabar i odlučan, zapovjednik koji je u borbu kretao prvi.
Poginuo je 16. listopada 1991. godine blizu Trpinjske ceste, u Kupskoj ulici nedaleko od željezničke pruge, pokošen rafalom iz puškostrojnice dok je vodio svoje suborce u akciju.
Blago Zadro
Tijelo Blage Zadre suborci su izvukli tek nakon žestoke paljbe po neprijateljskim položajima. Potom su ga stavili na nosila i odmah odnijeli u štab. Nakon toga Zadrino je tijelo prebačeno u vukovarsku bolnicu gdje je dr. Juraj Njavro utvrdio njegovu smrt. Bio je pokopan u lijesu označenom brojem za koji je znalo samo četvero suboraca.
Od trojice sinova dvojica najstarijih također su se uključili u obranu, najstariji Robert (1969.) kasnije je, 10. travnja 1992. godine, poginuo u borbama kod Kupresa, upavši sa suborcima u tenkovsku zamku. Kasnije je kod Kupresa podignut spomenik “petorici Vukovaraca”.
Blago Zadro pokopan je na vukovarskom Novom groblju 16. listopada 1998. godine. Nakon što su njegovi posmrtni ostatci ekshumirani u ljeto 1998. godine zajedno s 937 žrtava iz masovne grobnice na vukovarskome Novom groblju. Njegov sin Robert godinu dana poslije identificiran je iz zajedničke grobnice u Zagrebu nakon što je godinama njegova sudbina bila nepoznata.
Otac i sin Zadro počivaju na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, u Aleji hrvatskih branitelja
Završio mandat vojnih snaga UNPROFOR-a u Hrvatskoj – 1995.
Dana 31. ožujka 1995. godine završio je mandat vojnih snaga UNPROFOR-a u Hrvatskoj. United Nations PROtection FORces osnovane su rezolucijom 743 Vijeća sigurnosti 21. veljače 1992. Naoružani “čuvari mira” bili su pod kontrolom Vijeća sigurnosti, a od oko 39.000 UNPROFOR-ovih vojnika iz svih zemalja svijeta, u misiji ih je poginulo 320.
31. ožujka 1991. raspao se Varšavski pakt, vojni savez zemalja Istočnog bloka tijekom Hladnog rata.
Hans-Dietrich Genscher, političar – 2016.
Hans-Dietrich Genscher (Reideburg, danas Halle (Saale), 21. ožujka 1927. – Pech (Wachtberg), 31. ožujka 2016.) bio je njemački političar. Bio je i arhitekt njemačkog ujedinjenja.
Zalagao se za međunarodno priznanje Republike Hrvatske i Slovenije. Genscher je od određenih (osobito Britanskih i Francuskih) krugova kritiziran zbog navodnog ranog priznanja republika Slovenije i Hrvatske u prosincu 1991- kada je Jugoslavenska narodna armija otvorenom agresijom razorila primjerice gradove Vukovar, i Dubrovnik.
Hans-Dietrich Genscher
Priznanja su bila usaglašena s Austrijom i ostalim državama Europske Unije. Genscher je od nekih tih krugova čak i optuživan da je navodno odgovoran za raspad Jugoslavije i sve užase rata.
Genscher je 2011. godine, u razgovoru za FAZ, na pitanje zašto se poglavito u literaturi na engleskom govornom području ustalila teza o “preuranjenom priznanju” Hrvatske i Slovenije, izjavio kako je riječ o pokušajima nekih čimbenika da “naknadno prevladaju vlastite zablude”. Kad je u lipnju 1991. na poziv tadašnjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara posjetio Beograd, Genscheru je, kako kaže, za vrijeme susreta s Miloševićem postalo “potpuno jasno da taj čovjek želi veliku Srbiju”.
Posljednji put Genscher je posjetio Zagreb 2007. godine na petnaestu godišnjicu međunarodnog priznanja Hrvatske, a njegova posljednja vanjskopolitička aktivnost bili su pregovori s Kremljom o oslobađanju oporbenog ruskog čelnika Mihaila Hodorkovskog 2013. godine.
Njegovi žuti puloveri bili su toliko popularni da su se u doba međunarodnog priznanja Hrvatske u Zagrebu (a bit će i ne samo u Zagrebu) prodavali uz prigodnu reklamu „stigli genšeri“.
Genscheru je u Hrvatskoj podignuto nekoliko spomenika, a njegovo i ime tadašnjeg kancelara Njemačke Helmuta Kohla nose i ulice u nekoliko hrvatskih gradova. U Braču ima spomenik, a predsjednik Franjo Tuđman uručio mu je 1997. godine visoko državno odličje, Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom. Počasni je građanin njegovog rodnog grada, nosilac Velikog križa francuske legije časti, počasni doktor znanosti Sveučlišta u Leipzigu kao i nositelj brojnih drugih priznanja.
Tijekom parlamentarnih izbora u Hrvatskoj 1992. je tada glavna opozicijska stranka HSLS nastojala iskoristiti njegovu popularnost na plakatima na kojima je pisalo “I Genscher je liberal”.
