NA DANAŠNJI DAN: Petar Hektorović, Andrija Jambrešić, otkiven planet Uran, Đuro Basariček, Ivo Andrić, Ljubomir Kapor
Petar Hektorović, pjesnik – 1572.
Dana 13. ožujka 1572. umro je hrvatski pjesnik Petar Hektorović. Hektorović se odlikovao i glazbenim i graditeljskim znanjem, pa je ostavio više notnih zapisa bugaršćica i lirskih pjesama koje su mu pjevali hvarski ribari.
Svoj glasoviti ljetnikovac Tvrdalj u Starome Gradu, danas jedinstveni spomenik kulture, sam je i projektirao i gradio po načelu potpune funkcionalnosti svake i najmanje arhitektonske pojedinosti.
Petar Hektorović
Njegovo Ribanje i ribarsko prigovaranje (Mletci, 1568.), vrsno je pjesničko djelo, ribarska ekloga, putopis, dokumentarna reportaža, refleksivnodidaktični spjev, a ujedno i pjesnička poslanica Jeronimu Bartučeviću, sve to u isti mah – ono je i djelo koje upućuje na povijesnu i neraskidivu svezu između hrvatskog usmenog i umjetnog pjesničkog stvaranja.
Dvije bugarštice i dvije folklorne pjesme, što ih je Hektorović unio u svoje djelo, potvrđuju da su ta dva stvaralačka tijeka uvelike izvorna i jedinstvena.
Andrija Jambrešić, hrvatski leksikograf 1758
Jambrešić, Andrija, hrvatski leksikograf (Cesarska Ves, 20. IX. 1706 – Varaždin, 13. III. 1758). Gimnaziju je završio u Varaždinu, gdje je stupio u isusovački red. Studirao filozofiju u Trnavi i teologiju u Grazu. Bio je profesor u Zagrebu, Varaždinu, Gorici i Trnavi. Autor je jednoga od najboljih starijih hrvatskih rječnika.
Veliki Latinski rječnik s obilatim tumačenjem na ilirskom, njemačkom i madžarskom ponajviše za uporabu učevnoj mladeži, koji je priredio Andrija Jambrešić, svećenik Družbe Isusove, Hrvat Zagorac (Lexicon Latinum interpretatione Illyrica, Germanica et Hungarica locuples…, 1742., pretisak 1992) na 1160 str. sadrži osim četverojezičnika još predgovor, popis hrvatskih riječi s uputnicom na latinske natuknice, mali rječnik latinskih naziva ustrojen po pojmovnim gnijezdima, nazivlje bilja, rimski kalendar, tablicu arapskih i rimskih brojki.
O autorstvu i leksikografskim izvorima za sva četiri jezika u rječniku različita su mišljenja. Iako je na koricama samo Jambrešićevo ime, nesporno je da je suautor i Franjo Sušnik. Uz osnovni leksik tadašnjega kajkavskog književnog jezika, u rječniku ima štokavizama i čakavizama. Jezično se čistunstvo ogleda u mnogobrojnim prevedenicama i novotvorenicama, osobito u znanstvenom nazivlju. Jambrešićev prijedlog kajkavske grafije iz rasprave Uvod u hrvatski pravopis (Manuductio ad Croaticam orthographiam, 1732) i iz Leksikona ugrađen je u kajkavski školski pravopis 1779.
Otkriven planet Uran – 1785.
Uran je prvi planet otkriven u moderno doba. Otkrio ga je William Herschel, glazbenik koji je postao astronom amater, za vrijeme sustavnog pretraživanja neba, 13. ožujka 1781. godine. Herschel je u početku mislio da je ugledao komet.
Uran je, zapravo, viđen i mnogo puta prije (na granici je vidljivosti golim okom), ali je bio uvršten u karte kao obična zvijezda. John Flamsteed ga je 1690. katalogizirao kao 34 Tauri (34 Bika). Herschel je Kraljevskom astronomskom društvu planet predložio nazvati “Jurjevom zvijezdom” (“Georgium sidus”, po tadašnjem britanskom kralju Georgu III.), kao “zvijezdom koja je zasjala pod njegovom pokroviteljskom vladavinom”. “HM Nautical Almanac Office” je Uran pod ovim imenom vodio do sredine XIX. st.
Đuro Basariček, hrvatski političar – 1884.
Đuro Basariček (Zagreb, 13. ožujka 1884. – Beograd, 20. lipnja 1928.), bio je hrvatski političar, pravnik, publicist i društveni aktivist. Bio je članom Hrvatske (pučke) seljačke stranke od njenog osnivanja 1904. godine. Jedan od najustrajnijih socijalnih radnika svojeg doba. Ubijen je u atentatu u beogradskoj Narodnoj skupštini 1928. godine.
Đuro Basariček
Zbog svoga političkog rada Basariček je bio zatvaran i proganjan od vlasti a ubijen je u atentatu u Narodnoj skupštini u Beogradu, 20. lipnja 1928. godine. Tada je radikalski zastupnik Puniša Račić pucao na hrvatske političke prvake i narodne zastupnike HSS-a te ranio Ivana Pernara i Ivana Granđu, smrtno ranio Stjepana Radića a ubio Đuru Basarička i Pavla Radića. U trenutku atentata Basariček spremao se izaći na govornicu i govoriti protiv pretjeranoga utjecaja stranog kapitala. Kada je Račić počeo pucati na zastupnike HSS-a Basariček je potrčao prema njemu kako bi ga spriječio u tome ali ga je on jednim hitcem oborio te je Basariček, nakon dvanaest minuta, ležeći na skupštinskome podu, izdahnuo.
Ubijeni Đuro Basariček i Pavle Radić iz Beograda u Zagreb dovezeni su 22. lipnja 1928. godine i njihovi su lijesovi bili izloženi u Hrvatskom seljačkom domu na Zrinjevcu a sljedećega dana, 23. lipnja 1928. godine, bio je posmrtni ispraćaj i pokop.[6] Pokopan je u Arkadama na zagrebačkome groblju Mirogoju u zajedničkoj grobnici uz Pavla Radića, u koju su kasnije pokopani Stjepan Radić i Josip Predavec (ubijen 14. srpnja 1933. godine u zasjedi kod Dugoga Sela)[7] te 1953. godine Ivan Granđa.
Ivo Andrić, književnik i nobelovac – 1975.
Ivo Andrić, rođen 9. listopada 1892. u Travniku (BIH), umro u Beogradu, 13. ožujka 1975., bosanskohercegovački, hrvatski i srpski pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.
Dokumenti iz Andrićevih studentskih dana svjedoče o njegovu hrvatstvu. Tako, slika prijavnice za upis u prvi semestar Filozofskoga (Mudroslovnog) fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (desno), koju je Ivo Andrić kao dvadesetogodišnjak, vlastoručno potpisao u Zagrebu 14. listopada 1912. godine, svjedoči da mu je materinski jezik − hrvatski. Identično se izjasnio i prilikom upisa na Sveučilište u Krakovu u Poljskoj gdje piše da je katolički Hrvat iz Bosne. Isto tako i u svome prvome kritičarskome javljanju u časopisu Vihor, pišući o romanu hrvatskoga književnika Andrije Kovačevića Posljednji Nenadić (Matica hrvatska, Zagreb, 1913.), Andrić sebe svrstava u Hrvate:
“… nama Hrvatima nepotrebna su ova nagvaždanja jer se nema šta tražiti od tih neinteresantnih Nenadića… koji se vuku kroz život kao prebijeni, a cio vijek im ispuni nekoliko lumperaja, tri ispita, dvije skupštine i jedna ljubav.”
Tijekom tog razdoblja on postaje i zagovornik ideje jugoslavenstva. Nakon nastanka zajedničke države Andrić se počinje identificirati sa Srbima i tu nacionalnu identifikaciju on će održati do kraja života. Skoro sav njegov opus, književna djela (osim nekoliko pripovjedaka objavljenih u ranoj mladosti i na početku književne djelatnosti) i velike romane pisao je ekavicom i srpskim jezikom (ili istočnom inačicom srpskohrvatskoga jezika). U osobnoj prepisci koristio je ćirilično pismo. Ipak godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Je li do promjene nacionalnoga identiteta došlo zbog ideoloških razloga ili zbog karijere pošto on uskoro postaje državni službenik (a potom i veleposlanik u Berlinu) Kraljevine Jugoslavije u kojoj dominira Srbija.
Kako ta kontroverzija nije riješena, danas ga i Hrvati i Srbi smatraju svojim piscem. Prvi jer je rođen u hrvatskoj obitelji, a drugi jer je preuzeo njihov nacionalni identitet.
Ljubomir Kapor, glumac – 2010.
Glumačku karijeru započeo je za vrijeme studija na zagrebačkoj Akademije kazališne umjetnosti u Gradskom dramskom kazalištu Gavella, ulogom u prvoj premijeri tog kazališta u Krležinoj ‘Golgoti’ u režiji Branka Gavelle.
Ljubomir Kapor
Od tada je stalni član toga kazališta i mnogobrojnim ulogama osigurao status velikana hrvatskog glumišta, glumeći između ostalih i u predstavama “Sinovi umiru prvi” (uloga Jakova, a. Mate Matišić, r. Božidar Violić), “Ribarske svađe” (uloga Iže, a. Carlo Goldoni, r. Joško Juvančić), “Glorija” (uloga don Zane a. Ranko Marinković, r. Petar Veček, “Lift za kuhinju” (a. Harold Pinter), “Kraljevo” (a. Miroslav Krleža), “Tri sestre” (a. Anton Pavlovič Čehov), “Richard II.” (a. William Shakespeare) i mnogim drugim.
Najpopularnije uloge odigrao je u legendarnim TV-serijama Velo misto odigravši nezaboravnog Njegovu Svitlost, u Prosjacima i sinovima, te u Ludoj kući, u kojoj je glumio praktički do same smrti, a posljednju sezonu i unatoč kemoterapijama kojima je morao biti podvrgnut zbog zloćudne bolesti, koja mu je dijagnosticirana u ljeto 2009. Nakon duge borbe s bolešću, preminuo je u Zagrebu 13. ožujka 2010.
