NA DANAŠNJI DAN: Matija Mesić, izumljen fonograf, Milan pl. Sufflay, André Breton, Lee Marvin, Sibinjske žrtve
Matija Mesić, povjesničar i prvi rektor zagrebačkog sveučilišta – 1826.
Mesić, Matija, hrvatski povjesničar (Brod na Savi, danas Slavonski Brod, 19. II. 1826 – Zagreb, 5. XII. 1878). Školovao se u Požegi i Zagrebu, gdje je 1842. stupio u biskupsko sjemenište. Od 1844. do 1848. studirao bogosloviju u Beču. God. 1849. se zaredio, a 1851. postao namjesni učitelj (suplent) za povijest i zemljopis u gimnaziji u Zagrebu. Od 1851. do 1853. studirao povijest i zemljopis u Beču i Pragu.
Do 1854. bio gimnazijski profesor, a potom profesor i ravnatelj (1871–74) Pravoslovne akademije u Zagrebu. Sudjelovao u radu Hrvatskoga sabora (1861., 1875–78) te bio predsjednik Matice ilirske (1872–74). Od 1867. redoviti član JAZU. God. 1874. izabran za redovitoga profesora hrvatske povijesti na Mudroslovnome fakultetu. Pošto je te godine osnovano i moderno sveučilište, bio je izabran za prvoga rektora. Znanstveno istraživao poglavito razdoblje hrvatske povijesti 1490–1526., koje je prvi kritički i sustavno obradio.
Izdavao izvornu građu te je s I. Kukuljevićem Sakcinskim sudjelovao u izdavanju zbirke dokumenata Acta Croatica – Listine hrvatske (I, 1863). Radove objavljivao u stručnim časopisima (Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, Književnik, Rad JAZU) te u novinama (Pozor, Novi pozor, Dragoljub, Narodne novine, Vienac, Obzor). Djela: Život Nikole Zrinjskoga, sigetskoga junaka (1866), Hrvati na izmaku srednjega vijeka (1996).
Izumljen fonograf – 1878.
Thomas Alva Edison je 1878. godine patentirao fonograf, poznatiji pod nazivom gramofon, koji je reproducirao zvukove s ploča sve do 1980-ih. Zvuk je bio zabilježen na brazdi rotirajućeg valjka.
Titranje igle, koja je klizila duž brazde, prenosilo se na membranu i pretvaralo u akustičke valove. Fonografski zapisi su bili prvi audio-zapisi u povijesti, a s vremenom su se počeli i masovno proizvoditi u komercijalne svrhe. Međutim, fonograf već od 1892. godine morao boriti novim uređajem poznatim kao gramofon, a koji je umjesto valjka koristio gramofonske ploče.
Fonografi su s vremenom izgubili utrku s gramofonima, jer su ploče bile jeftinije, pa su se prestali proizvoditi 1920-ih, a gramofoni su tada postali najpopularniji uređaji za reprodukciju zvuka.
Milan pl. Sufflay, hrvatski povijesničar – 1879.
Rodio se 8.XI.1879. u Lepoglavi, a umro 19. veljače 1931. u Zagrebu od posljedica policijskog atentata.
Osnovnu je školu završio u Lepoglavi, a gimnaziju i filozofiju u Zagrebu.
Radi u bečkom ˝Institutu za povijesna istraživanja˝, te u budimpeštanskom ˝Narodnom muzeju˝.
Od 1908. do 1918. predaje na zagrebačkom sveučilištu pomoćne povijesne znanosti.
U tom razdoblju bavi se temama iz srednjevjekovne hrvatske povijesti, priređuje kritička izdanja srednjevjekovnih isprava, a objavljuje i zbirke isprava za povijest Albanije, te će se svojim sljedećim radovima afirmirati kao vodeći europski albanolog prve trećine 20.st.
Atentat na njega organizirali su velikosrpski krugovi zbog njegovih pravaških političkih opredjeljenja.
André Breton, pjesnik – 1896.
André Breton (Tinchebray, 19. veljače 1896. – Pariz, 28. rujna 1966.), francuski pjesnik i kritičar. Glavni je teoretičar nadrealizma, koji je ustrajao na prvotnoj liniji, raskrstivši s većinom svojih negdašnjih prijatelja.
Prvu zbirku pjesama Brdo smjernosti objavio je 1919. godine, a iste je osnovao s Louis Aragonom i Philippe Soupaultom reviju Litterature, u kojoj je 1921. tiskan njegov glasoviti nadrealistički tekst Magnetički prostori, pisan zajedno sa Soupaltom. Godine 1924. objavio je prvi nadrealistički manifest.
Ograđuje se 1936. godine od marksističke struje u pokretu, a 1941. godine sklanja se u Ameriku, nakon što je Petainova cenzura zabranila njegovu Antologiju crnog humora. U Pariz se vraća 1946. godine, a sljedeće organizira međunarodnu izložbu nadrealizma. Djela: Nadja Luda ljubav Magična umjetnost Izgubljeni koraci
Lee Marvin, glumac – 1924.
Leo Marvin Steimen, poznatiji kao Lee Marvin (19. veljače, New York 1924. -29. kolovoza 1987.), slavni američki glumac.
Otac je bio direktor oglašavanja, a majka spisateljica o modi. U mjestu Saint Leo pohađao je lokalni pripremni koledž, nakon što su ga zbog lošeg ponašanja izbacili iz nekoliko drugih škola. Ostavio škole i priključio vojsci, kao pripadnik 4. divizije američkih marinaca postaje snajperista. Sudjelovao je u bitci za otok Saipan, gdje je većina njegova voda izginula. Ranjen je i otpušten iz vojske sa činom vojnika – razvodnika.
Dok je radio kao pomoćnik vodoinstalatera u jednom lokalnom njujorškom kazalištu, zapazio ga je jedan redatelj i zamolio da zamijeni glumca koji se tijekom probe razbolio. Leo je pristao i uspio. Razlog tome je taj što je stekao ugled kao zamjena na predstavama van Broadwaya. Karijera mu traje od 1950. do 1986. godine. Kada je prešao u Hollywood, isprva je glumio samo negativce i zlikovce, te ratne veterane u filmovima čija je tematika bila Drugi svjetski rat i Korejski rat.
Ženio se dva puta i imao četvero djece. 1971. godine tužila ga je Michelle Triola koja je zahtjevala novac, iako Lee nju nikad nije oženio niti s njom imao djece. Novac nije dobila. Povukao se 1986. godine iz aktivnog snimanja filmova. Uvijek je izgledao jako staro i volio je piti tekilu. Umro je u 63 godini života od srčanog udara. Pokopan je na Nacionalnom groblju Arlington u državi Virginia s najvišim vojnim počastima. Nakon niza filmova dobio je Oscara za uloguu filmu Cat Ballou 1965. godine.
Poznatiji filmovi: 1953. godine odigrao je malu, ali zapamćenu ulogu China u “Divljaku” gdje mu je partner bio Marlon Brando. Glumio je i s Johnom Wayneom. Godine 1967. snima film “Dvanaestorica žigosanih”, jako uspješan film gdje glumi bojnika osmišljenog po njegovom prijatelju iz marinaca.
Sibinjske žrtve – 1935.
Sibinjske žrtve naziv je za događaj od 19. veljače 1935., godine kada su mučki ubijeni hrvatski seljaci od strane protuhrvatski raspoloženog režima Kraljevine Jugoslavije. Desetljećima se obilježava kao simbol domoljubne svijesti Sibinjana.
U nedjelju, 17. veljače 1935., održana je u Sibinju po odobrenju vlasti proslava Papinog dana (proslave godišnjice izbora pape). U tome su sudjelovali brojni sibinjski župljani, kao i pridošli gosti iz Brodskog Varoša, Podvinja i Podcrkavlja. Veliku misu je po odobrenju mjesnog župnika služio Mihovil Praskić.
Za vrijeme posjeta, vlč. Praskić je u Oriovcu svojim pratiocima i tamošnjim ljudima održao kraći govor pozivajući ih da na skorašnjim izborima raspisanim za 5. svibnja glasuju za dr. Mačeka. Kasno uvečer, vraćajući se uz pjevanje rodoljubnih pjesama i poklike u pravcu Broda, na kolonu je u Sibinju pokraj općinske zgrade ispalio dva revolverska hica općinski činovnik Marko Matošević, rođeni Sibinjac, odan jugoslavenskom režimu.
Sutradan, u ponedjeljak 18. veljače, uslijedila su uhićenja pojedinaca u Oriovcu i St. Slatniku. To je uznemirilo stanovništvo tih i okolnih sela, pa su razaslani seoski kuriri – iz Adrijevaca Petar Luić-Šarić, njegov sin Stjepan te Šimo Čeović krenuli su prdvečer u Oriovac kako bi u žandarskoj stanici zatražili oslobađanje uhićenih, koji su u međuvremenu bili upućeni u Zagreb.
U utorak, 19. veljače ponovo je u Starom Slatiniku i Oriovcu, a sada i u Andrijevcima i Sibinju, došlo do uhićenja, batinanja i zatvaranja u podrumski zatvor žandarmerijske postaje u Brodu.
Uznemirenost naroda bližila se vrhuncu. Središnje mjesto tih zbivanja postalo je selo Sibinj, a i Andrijevci. Odatle su u odvoračka sela krenuli kuriri da pozovu stanovništvo na pohod u Brod, da bi se tražilo oslobađanje zatvorenika. Od Andrijevčana na obavještavanje ljudstva u okolnim selima pošli su Stjepan Luić-Šarić, i to u Jakačinu Malu, dok je njegov otac Petar pošao u Krajaćiće. Grupa uzbuđenih seljaka iz Sibinja i Andrijevaca te St. Slatnika krenula je na desetak kola u Brod. O tome je iz žandarmerijske postaje, po nekima i iz općine, u Sibinju, javljeno u Brod, pa je desetak brodskih žandara, koje je predvodio major Vladimir Cvijanović krenula na tri automobila put Sibinja da presretnu seljake.
Do prvoga sukoba došlo je u Bartolovcima, gdje su žandari zaustavili kolonu i nasrnuli na njih. U gužvi koja je nastala, Filip Juretić iz Sibinja udario je daskom s kola i na zemlju oborio narednika Nikolu Grubića, koji je na njega bio nasrnuo. Juretić je bio odmah uhićen, odveden u žandamerijsku stanicu u Sibinj i tamo zvjerski premlaćen. Seljaci gonjeni žandarima vraćali su se u Sibinj. Oko 11 sati došlo je do novog sudara, i to na mostu kraj općine. Tom prilikom većina seljaka se razbježala jer su žandari ispalili nekoliko hitaca u zrak. Major Cvijanović udario je pištoljem po glavi Andrijevčanina Josipa Čeovića, na što se ovaj srušio na tlo. Neki Sibinjci tom su prilikom uhićeni, odvedeni u općinu i tamo ispremlaćeni. Žandari s majorom Cvijanovićem na čelu, saznavši da se u Sibinju kilometar zapadnije nalazi veća grupa pobunjenih seljaka, zaputili su se tamo. Bili su to ljudi, njih oko 150, iz odvoračkih sela kao i iz Andrijevaca, koji o netom opisanim zbivanjima nisu znali ništa.
Neki su sjedili pred kućom Ivana Juretića, neki čučali pod zidom, a neki su jeli ono što su ponijeli. Kad su se na pedesetak metara od seljaka automobili zaustavili, žandari su poiskakali van, razvili se predvođeni majorom Cvijanovićem u strijelce i s puškama s bajunetima uperenim na seljake pošli na njih. Neki iz grupe seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!“ Ne obazirući se na ove pozive, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati 8 seljaka, neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. Među ranjenima u Sibinju nalazio se i Andrijevčanin Petar Luić-Šarić. On je na licu mjesta uhićen i sproveden u Brod.
