NA DANAŠNJI DAN: Dan sjećanja na holokaust, Wolfgang Amadeus Mozart, Josip Kosor, Rimski ugovori, Mira Vučetić, Jerome David Salinger, Josip Voltić

Josip Voltić, jezikoslovac – 1750.

Josip Voltić (Voltiggi, Voltiđi; Tinjan, 27. siječnja 1750. – Beč, 25. kolovoza 1825.), hrvatski jezikoslovac i leksikograf

Diplomirao je pravo u Beču, gdje je i živio najveći dio života. Radio je različite poslove, a njegov je jezikoslovni i prevoditeljski rad podupirao mecena barun Carnea-Steffaneo, kojega je podučavao hrvatskom jeziku. Objavio je u Beču na talijanskom jeziku “Bečka pisma” u kojima kritizira birokratizam u austrijskoj carevini. Kao učitelj jezika izradio je i 1803. objavio u Beču hrvatsko-talijansko-njemački rječnik s gramatikom koji donosi najosnovnija značenja (17 000 riječi). Zanosio se idejom o zajedničkom književnom “ilirskom” jeziku koji bi se temeljio na jezičnom razvoju svih hrvatskih krajeva.

Voltićev “Ričoslovnik iliričkog, italijanskog i nimačkog jezika” (1803., Beč) trojezično je leksikografsko djelo s praktičnom namjenom (za školske potrebe). U njemu se služeći ujednačenim slavonskim grafijskim sustavom, Voltić oslonio na ugledne prethodnike (na Mikalju, Della Bellu, Belostenca te na Stullijev Lexicon, što je izišao 1801. godine). Autor poznaje sva tri govora (dajući dolično mjesto ikavici), a u našoj leksičkoj građi bilježi i neke druge dublete dobivene iz različitih tradicija pisanog jezika, odnosno različitih dijalekata (čakavskih, kajkavskih, štokavskih). Dubletno bilježi, primjerice, vokalno r (kao er, ar) navodi zamjenicu ča, što itd. U Voltićevu rječniku se također odrazila hibridna, trodijalektalna jezična koncepcija. Njegov “Ričoslovnik” utjecao je na preporodni rad, posebno na preporodne ideje ilirskog pokreta utjelovljene u svojevrsnu nacionalnom idealizmu.

Wolfgang Amadeus Mozart, kompozitor 1756.

Jedan od trojice glavnih predstavnika bečke klasike. Čini se da je opće i glazbeno obrazovanje dobio od oca Leopolda. Izraziti glazbeni talent pokazao je zarana: počeo je skladati kao petogodišnjak.

Wolfgang Amadeus Mozart nije imao ni devet godina kada je u Londonu objavio svoje prve simfonije, prve sonate za čembalo, prva vokalna djela, kao i prve koncerte. Bližio se njegov deseti rođendan, a već je bio zreli glazbenik. Na povratku u rodni Salzburg, čudo od djeteta osvojit će čitavu glazbenu Europu.

U glazbi, Mozart je inspiriran tehnikama pokreta zvanog “Sturm und Drang” (“Oluja i prodor”) koje otkriva nakon Haydna. Ova stilska zrelost omogućit će mu da sklada golemo mnoštvo novih djela: kratke mise, koncerte za klavir, koncerte za fagot, sonate, kvintete… Krajem ljeta 1774. iz Münchena stiže narudžba za operu kojom bi se otvorila sezona karnevala. Bit će to opera “La finta giardiniera” (“Lažna vrtlarica”), “opera buffa” (komična opera) skladana za samo tri mjeseca. Dovršeno u siječnju 1775., ovo će djelo požeti golemi uspjeh i ohrabriti skladatelja u njegovoj neodoljivoj želji da više vremena posveti operi.

U rujnu 1791. godine tijekom boravka u Pragu, Mozart obolijeva od stanovite “groznice” (ne zna se sa sigurnošću dijagnoza). Usprkos liječenju – tijekom kojega piše Requiem (glazba za katoličku misu zadušnicu) – umire 5. prosinca 1791. godine u svojem bečkom domu, u dobi od 35 godina.

Wolfgang Amadeus Mozart je, prema ocjeni mnogih, jedan od najgenijalnijih skladatelja u povijesti glazbe.

Josip Kosor, književnik – 1879.

Kosor, Josip, hrvatski književnik (Trbounje kraj Drniša, 27. I. 1879 – Dubrovnik, 23. I. 1961). Radio je kao tipograf i pisar. Puno je putovao, živio i radio u mnogim gradovima i zemljama (Zagreb, Beograd, Berlin, Pariz, London, Moskva, Južna Amerika). U književnosti se javio pripovijetkama 1903., a 1905. objavljene su mu zbirke pripovijedaka Optužba i Crni glasovi, u kojima prevladava socijalna tematika i zanimanje za malog, običnog čovjeka, zbog čega su ga i prozvali »hrvatski Gorki«.

U pripovijestima se iskazao kao pripovjedač sklon ekspresionističkom izričaju i širokomu tematskom rasponu, a likove mu odlikuju jake emocije, iznimna ljubav prema prirodi, snaga i sirovost. No već se u tim pripovijestima primjećuje kako Kosor često zanemaruje stilsku dotjeranost, što vrijedi i za njegov prvi roman Rasap (1906), »socijalni roman iz savremenoga života«, kojega je fabula smještena na slavonsko selo i usredotočena na tada aktualnu temu propadanja seoskih zadruga, ali i raspadanja patrijarhalne zajednice. Roman je pobudio veliku čitateljsku pozornost, unatoč izrazitim kompozicijskim i stilskim nedostatcima. Poslije je pisao i romane koji su izlazili u nastavcima u novinama (Radnici, Obzor, 1906; Cupalo, Savremenik, 1907), te političko-satirički roman s glavnim likom književnika, Razvrat (1923).

Cijeli njegov romaneskni opus odlikuje plošnost likova, narativna i stilska nedotjeranost, sirov izraz, odn. raskorak između često provokativne teme i njezine slabije realizacije. Pisao je i pjesme manje umjetničke vrijednosti (zbirka Beli plamenovi, 1919), a zanimljivo je da su mu pjesme prevođene na engleski i francuski.

Najveći doprinos književnosti hrvatske moderne dao je kao dramatičar. Napisao je dvadeset i dvije drame. Najpoznatija je Požar strasti (izvorno napisana na njemačkome, objavljena 1911. u Münchenu, 1912. u Zagrebu, praizvedena 1911. u zagrebačkome HNK-u, a potkraj iste godine u Münchenu i Mannheimu), tipična ekspresionistička drama s temom odnosa seljaka prema zemlji, u kojoj borba dobra i zla završava pobjedom zla. Značajne su i drame Pomirenje (1923), o sudbini slavonske seoske obitelji, Žena (1920), Nepobjediva lađa (1921), s elementima egzotike, te drame kozmopolitske tematike, napisane za autorova boravka u Londonu i Parizu, Rotonda (1925) i U »Café du Dôme« (1922).

Drama Maske na paragrafima, pronađena u piščevoj ostavštini, zbog provokativne teme o događajima nakon beogradskog atentata 1928. bila je zabranjena za tiskanje i izvođenje. Nakon uspjeha Požara strasti Kosorove su drame bile prevođene na njemački, engleski, češki, poljski i ruski, a 1917. u Londonu su mu tiskane i četiri drame. Pisao je i putopisnu (Atlantikom i Pacifikom, 1927) te autobiografsku prozu (Kratka autobiografija, 1954). Bez obzira na kvalitativnu neujednačenost svojega opusa, Kosor je značajan dramatičar hrvatske moderne te jedan od rijetkih pisaca svojega doba koji je dospio do stranih pozornica i čitatelja.

Rimski ugovori – 1925.

Predsjednik Vlade Nikola Pašić i ministar vanjskih poslova Momčilo Ninčić sa strane Kraljevine SHS i predsjednik Vlade Benito Mussolini sa strane Kraljevine Italije potpisali Rimske ugovore, kojima je Rijeka predana Italiji i materijalizirana D’Annunzijeva talijanska okupacija.

Italiji je ovo bio veliki trofej. Talijanski kralj je u Rimu istog dana, 22. veljače 1924. izdao proglas: “Grad Rijeka i okolni teritorij pripadaju Italiji po ugovoru od 27. siječnja i bit će priključeni Kraljevini Italiji.” 16. ožujka 1924. god. talijanski kralj Viktor Emanuel III. sa suprugom Jelenom Petrović Njegoš doplovio je u Rijeku kao trijumfator.

Prema ovom ugovoru iz 1924. godine, Rijeku je anektirala Italija, dok je grad Sušak pripojen Kraljevini SHS. Dogovorena je i zajednička lučka uprava za ova dva grada.

U srži su istog učinka kao i Rimski ugovori 1941. koje je potpisao poglavnik NDH, jer je u oba slučaja Italiji predan hrvatski teritorij naseljen Hrvatima, koji nije nikad u povijesti bio pod Italijom.

Mira Vučetić, publicistkinja – 1976.

Mira Vučetić rođena je u Ogulinu 13. studenog 1892., umrla u Zagrebu 27. siječnja 1976. godine.

U Ogulinu je završila pučku školu i četiri razreda građanske škole.

Još kao djevojčica Mira Vučetić pokazivala je sklonost za organizaciju i rad u kući, te se upisuje u Zagrebu u Domaćinsku školu. 1910. osposobljenja je za učiteljicu u osnovnoj školi, a sljedeće godine polazi školu za Praktična ženska zvanja, te se specijalizira za učiteljicu kućanske struke.

Završivši školovonje odmah je bila imenovana nastavnicom na Višoj djevojačkoj školi (kućanski smjer) i njoj pripojenoj školi za Praktična ženska zvanja.

Osim nastavnog rada već na početku karijere vodi administraciju Dječjeg doma u Kukuljičevoj ulici u sklopu Udruge hrvatskih učiteljica, zatim rukovodi ferijalnim domaćinskim tečajevima na terenu Hrvatske.

Poslije I. svj. rata preuzima vođenja Dobra Pušća koje je glavnim izvorom materijalnih sredstava za javnu skrb Udruge hrvatskih učiteljica, a usput organizira i kućansku školu za seoske djevojke.

Godine 1927. Mira Vučetić prelazi iz Pušća u Zagreb gdje je imenovana upraviteljicom novog odgojnog zavoda za žene.

Usporedo s pedagoškim radom bavila se i publicističkom djelatnošću.

Za škole na kojima je djelovala sastavljala je stručne programe, ali prava djelatnost i velika ljubav Mire Vučetić bilo je područje kuharstva.

U svom skoro 45-godišnjem radu napisala je ove knjige: U kuhinji (1929.), Domaćica u kuhinji (1934.), Priručnik za kuhanje (Teorija i praksa, 1937.), Veliki priručnik za kuhanje (1939.), Mali priručnik za kuhanje (1939.), Kuharstvo (Veliko izdanje, 1943.), Kuharstvo I.-II. (1952.), Kuharstvo I.-III. (školski udžbenik za Stručnu učiteljsku i Višu ugostiteljsku školu, 1960.), Ja sam mala kuharica (priručnik kuhanja za osnovnu školu, 1963.), Suvremena prehrana i kuhanje (1961.), Slatka jela, torte i kolači (1970.) i Zlatna knjiga kuharstva (1972.).

Jerome David Salinger – 2010.

Jerome David Salinger (New York, 1. siječnja 1919. – 27. siječnja 2010.), američki romanopisac i pripovjedač. Salinger je objavio jedan roman i nekoliko zbirki pripovjedaka između 1948. i 1959. godine. Od 1965. nije ništa više napisao i nije intervjuiran od 1980.

Njegovo najpoznatije djelo je “Lovac u žitu” (Catcher in the Rye), a ovisno i prijevodu, knjiga se može naći i pod naslovom “Lovac u raži”. U “Lovcu” je ispričana priča o mladom buntovniku imenom Holden Caulfield i njegovim zanimljivim doživljajima u New Yorku. Salinger je često patio od stresa, i s godinama se sve više povlačio u sebe.

O svom najpoznatijem liku, Holdenu, često je govorio kao o prijatelju. S vremena na vrijeme su se javljale glasine da će Salinger objaviti još koji roman, no to se nikad nije dogodilo. Najpoznatija djela su mu: Lovac u žitu (Catcher in the Rye), Visoko podignite krovnu gredu, tesari (Raise high the roof beam, carpenters), Seymour – uvod (Seymour – introduction), Franny i Zooey (Franny and Zooey).

Dan sjećanja na holokaust

Izvorno, riječ holokaust označava žrtvu paljenicu. Danas je međutim u cijelom svijetu ta riječ uobičajeno ime za genocid nad Židovima (hebrejski: שואה/šoa), te u širem značenju i sustavno istrebljivanje drugih grupa (prvenstveno Roma) u doba nacističkog režima u Njemačkoj.

Dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti međunarodni je dan sjećanja kojim se želi podsjetiti na sve žrtve nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata. Ovaj se Dan obilježava diljem Europe, a u najvećem broju europskih zemalja za datum obilježavanja izabran je 27. siječnja.

Na taj dan 1945. Crvena armija oslobodila je 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Oświęcimu u Poljskoj. Tog se datuma ovaj Dan sjećanja obilježava i u Republici Hrvatskoj. Hrvatska je u studenome 2005. postala stalnom članicom Radne skupine za međunarodnu suradnju na području obrazovanja, sjećanja i istraživanja o holokaustu, a pojačana je osobito obrazovna djelatnost u tom smislu. U Izraelu, koji Dan sjećanja na holokaust obilježava u proljeće, od ove se godine istoga dana obilježava Nacionalni dan borbe protiv antisemitizma. Izraelske škole, vojska, javne institucije i mediji provode posebne programe koji se bave antisemitizmom u svijetu.