NA DANAŠNJI DAN: Coco Chanel, Sinclair Lewis, Hrvatska misao, podzemna željeznica, Dobriša Cesarić, Janko Bobetko, Josip Pankretić, Svjetski dan smijeha

Coco Chanel, modistica – 1883.

Gabrielle “Coco” Chanel (Saumur, 19. kolovoza 1883. – Pariz, 10. siječnja 1971.), francuska modna kreatorica, pionirka u svijetu mode.

Smatra se najznačajnijom osobom modnog dizajna u 20. stoljeću. Rođena je u malom mjestu Saumuru. Nakon rođenja, njen otac napušta obitelj, pa su njegova djeca prepuštena na skrb rođacima i sirotištu. 1909. godine otvara prvi dućan za prodaju ženskih šešira, te postaje toliko uspješna da se u roku od jedne godine preseljava u Rue Cambon, vrlo prestižnu lokaciju u Parizu. Iako je bila genijalka, najviše je se pamti po dva izuma: parfemu Chanel No. 5, koji je lansiran 1923. godine, i Chanel odijela koji se sastoji od suknje do koljena i sakoa. Njen izum je i mala crna haljina koju je osobito popularnom učinila velika glumica Audrey Hepburn. Mala crna haljina može se nositi i po danu, ali i za večernji izlazak, sve ovisi o dodacima. Iako su suknje postojale i prije nje, Coco Chanel ih je pretvorila u obvezni standard. Smatrala je jednostavnost ključem istinske elegancije. Nadimak “Coco” koji znači ljubimac navodno je dobila u kafiću La Rotonde na Montparnasseu. Pjevala je u kabaretu, a kad bi publika htjela još, vikali bi Coco i ime je ostalo.

Imala je niz ljubavnika i prosaca, ali se nikada nije udala. Pretvorila je pariški hotel Ritz u svoj dom, gdje je živjela preko 30 godina. Tamo je stanovala čak i tijekom nacističke okupacije Francuske, a posebno je napadana zbog toga što je imala nacističkog oficira za ljubavnika. To su joj Francuzi teško oprostili, iako je rehabilitirala svoj ugled nakon što je završio Drugi svjetski rat. Osim stana poviše butika u Rue Cambon, imala je i vilu La Pausa u gradiću Roquebranu na francuskoj rivijeri.

Portretirana je na filmu i u kazalištu gdje je napravljen mjuzikl, a glavnu ulogu tumačila je Katharine Hepburn. Posljednje godine života provela je u švicarskom gradu Lausanni, u čijem hotelu Ritz i umire 1971. godine. Imala je 88 godina. Tamo je i pokopana, a grob joj okružuje pet kamenih lavova. Nakon dugih borbi za vodstvo kuće Chanel, na njeno čelo došao je Karl Lagerfeld.

Sinclair Lewis, književnik – 1889.

Sinclair Lewis (Sauk Centre, Minnesota, 7. veljače 1885. – Rim, 10. siječnja 1951.), američki književnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1930. time postavši prvi Amerikanac koji je dobio tu nagradu.U početku, dok još nije našao svoj pravi put, pisao je bulevarsku prozu, priče i romane, sve dok 1920. nije objavio roman “Glavna ulica” i postigao ogroman uspjeh.

Za kratko vrijeme bilo je rasprodano pola milijuna primjeraka, a roman je preveden na gotovo sve europske jezike. Uslijedili su potom romani: “Kraljevska krv”, “Babbitt”, “Elmer Gantry”, “Čovjek koji je poznavao Coolidgea”, “Dodsworth”, “Arrowsmith”, “Ann Vickers”, “Umjetničko djelo”, “To je ovdje nemoguće”.

Njima je Lewis izbio u red velikih realističkih pisaca suvremene Amerike, s podjednakim poznavanjem opisujući život različitih slojeva i vrlo različitih junaka. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1930. godine. Preminuo je 1951. u Rimu od posljedica trajnog alkoholizma.

U Pragu počinje izlaziti ‘Hrvatska misao’ – 1897.

Dana 10. siječnja 1897. u Pragu počinje izlaziti Hrvatska misao. Hrvatska misao bio je kulturno-politički časopis pokreta mladih hrvatskih književnika okupljenih u Pragu.

Prvi broj je tiskan u čak dvije tisuće primjeraka. Zbog ‘socijalističkih i anarhističkih tendencija’ bio je zabranjivan.

Kao dopisnik iz Zagreba djelovao je Ivan Lorković. Uredništvo je isticalo da je ‘Hrvatska misao’ časopis za književnost i kulturu, na takvu uredničku politiku je asocirao i izgled, međutim rijetko su objavljivani članci koji su se bavili tom tematikom, a mnogo češće su čitatelji mogli pročitati uratke u kojima su tretirana politička i socijalna pitanja.

London otvorio prvu podzemnu željeznicu na svijetu – 1863.

Ideja o izgradnji podzemne željeznice koja bi povezivala London s nekoliko terminala u centru grada pojavila se 1830.-ih godina. Dozvola za izgradnju takvog projekta izdana je 1854. Prva podzemna željeznica na svijetu pod imenom Metropolitan Railway otvorena je 10. siječnja 1863. godine između Paddingtona and Farringdona.

Tunelima su vozile parne lokomotive koje su vukle drvene kočije, a na dan otvorenja prevezeno je 38 000 putnika te je projekt proglašen uspjehom.

Dobriša Cesarić, hrvatski pjesnik – 1902.

Dana 10. siječnja 1902. rođen je Dobriša Cesarić, hrvatski pjesnik, čija lirika, zbog jednostavnosti i jasnoće, uživa veliku popularnost u širokim čitalačkim krugovima.

U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916. godine pjesmom ‘I ja ljubim’ koja je objavljena u zagrebačkom omladinskom listu Pobratim. Prvu zbirku pjesama Lirika objavljuje 1931. godine i za nju dobiva nagradu Jugoslavenske akademije. Njegove pjesme su izraz izvornog doživljaja, nisu nastale nekim verbalnim oponašanjem unaprijed postavljene stereotipne forme.

Njegove pjesme prirodno teku. Pa čak i kad, naoko, izgledaju ‘sklepane’, iza njih stoji misao, ideja, nisu slijed slučajnosti već unutrašnjih misaonih slika, izljev iskrenih emocija. Njegovo pjesništvo sadrži desetak knjiga pjesama i prepjeva. Ušao je u talijansku antologiju svjetske lirike “Poeti del mondo” te u njemačku antologiju suvremene europske lirike, a njegove pjesme prevedene su na mnoge svjetske jezike.

Dobitnik je književne nagrade Vladimir Nazor 1964. godine i Goranovog vijenca 1976. godine. Umro je 18. prosinca 1980. godine u Zagrebu. Od 2003. se u Požegi održavaju Dani Dobriše Cesarića, na kojima se dodjeljuje hrvatska pjesnička nagrada koja nosi njegovo ime.

Janko Bobetko, hrvatski vojskovođa – 1919.

Janko Bobetko (Crnac pokraj Siska, 10. siječnja 1919. – Zagreb, 29. travnja 2003.), bio je general Hrvatske vojske i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske od 1992. do 1995. godine. Bobetko je u Sisku je pohađao gimnaziju, a nakon toga je upisao Veterinarski fakultet u Zagrebu. Godine 1938. postaje član Komunističke partije Hrvatske (KPH), a 1941. godine je sudjelovao u pripremi ustanka u svom kraju.

Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata bio je komesar 2. čete 1. bataljona Banijskog partizanskog odreda, komesar 2. bataljona Banijskog partizanskog odreda, referent saniteta 8. brigade Banijskog partizanskog odreda, politički komesar 3. i 4. brigade 7. Banijske divizije, politički komesar 32. zagorske divizije. Godine 1959. postaje pomoćnik komandanta za pozadinu Jugoslavenske ratne mornarice u Splitu, a 1966. godine imenovan je načelnikom Štaba V. Armijske oblasti u Zagrebu. Aktivna vojna služba u činu general-potpukovnika JNA prestala mu je suspenzijom (2. prosinca 1971. godine), i prisilnim umirovljenjem. Zbog političkog djelovanja tijekom “Hrvatskog proljeća” isključen je i iz SKJ, a zabranjeno mu je i svako javno istupanje.

Promjenama nastalim u Hrvatskoj nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine, omogućeno je i njemu, nakon 18 godina političke izolacije, ponovno uključiti u hrvatski politički život. Kao načelnik GS OS RH rukovodio je svim poslovima planiranja oslobodilačkih vojno-redarstvenih operacija: “Maslenica” “Medački džep” “Bljesak” i “Oluja”.

Josip Pankretić, narodni tribun – 1998.

Josip Pankretić (Gaj, Vrbovec, 15. siječnja 1933. – Zagreb, 10. siječnja 1998.), bio je hrvatski poljodjelac i političar.

Bio je hrvatski narodni tribun, dopredsjednik Hrvatske seljačke stranke te dugogodišnji saborski zastupnik Hrvatske seljačke stranke. Postao je jednim od vodećih ljudi HSS-a 1990-ih, te je svojim govorima podizao popularnost stranke.

Josip Pankretić za vrijeme Socijalističke Jugoslavije bio je izabran za narodnoga zastupnika u tadašnji Hrvatski sabor 1960-ih godina. U više navrata bio je predsjednikom Mjesne zajednice Gaja, odbornikom Skupštine općine Vrbovec i članom općinskoga Izvršnoga vijeća. Pravu političku afirmaciju doživio je početkom 1990-ih godina, kada je kao saborski zastupnik HSS-a u nepuna tri mandata postao poznat široj javnosti kao narodni tribun, čija se riječ sve više uvažavala u borbi za običnog “selaka i radnika”.

Svjetski dan smijeha

Svjetski dan smijeha utemeljio je doktor Madan Kataria još 1998. godine. Cilj 10. siječnja, Svjetskog dana smijeha, je da se ljudi što više smiju jer je smijeh najbolji lijek. Osim što se osjećamo bolje, rasterećujemo se stresa, umanjujemo depresiju i anksioznost te jačamo svoj imunitet. Liječnici i znanstvenici poručuju kako se trebamo smijati svaki dan. Po nekim istraživanjima, 70 posto oboljenja vezano je za stres koji je u svakodnevnom porastu i upravo zbog toga ljudi bi se trebali truditi svakoga dana smijati koju minutu duže.