NA DANAŠNJI DAN: Dioklecijan, Prešern, Zeiss, Hamm, Godard, Christian Barnard, Dan osoba s invaliditetom
Dioklecijan, rimski car – 316
Dana 3. prosinca 316. godine u Splitu je umro Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan, rimski car rodom iz Dalmacije. Dioklecijan je rođen kao Diokles (ime mu potječe iz grčke mitologije) u okolici današnjeg Solina. Nakon misteriozne smrti cara Numerijana, 17. rujna 284. godine Diokles je proglašen imperatorom, uzimajući ime Dioklecijan.
Zajedno s Maksimilijanom vladao je Rimskim Carstvom. Za svoje vladavine, Dioklecijan se oslanjao na vojsku, koja pod njegovim zapovjedništvom u 20 godina nije doživjela ni jedan poraz. Uveo je brojne reforme i puno je gradio. Palaču u Splitu podigao je oko 300. godine i u njoj je boravio nakon povlačenja s prijestolja do smrti. Dioklecijan je poznat i kao jedan od najvećih progonitelja kršćana. Izdao je nekoliko edikata protiv kršaćnstva, a uz njegovo se ime vežu i brojna pogubljenja kršćana koji se nisu htjeli odreći svoje vjere. Dioklecijan je službeno napustio prijestolje 1. svibnja 305. godine, no do kraja života su ga titulirali augustom. Posljednje dane proveo je u svojoj palači u Splitu, a smatra se da je umro 3. prosinca 316. godine.
France Prešern, slovenski pjesnik i preporoditelj – 1800.
Slovenski pjesnik France Prešern rođen je u seljačkoj obitelji u mjestu Vrbi kod Bleda 3. prosinca 1800. godine kao treće od osmero djece Šimena i Mine. Nakon studija filozofije u Ljubljani i Beču, u Beču je završio i Pravni fakultet, te doktorirao 1828. godine.
Nakon povratka u Sloveniju, suočio se s teškim problemima porobljenog i kulturno nerazvijenog naroda. Zajedno s Matijom Čopom okupio je slovensku literarnu omladinu oko pjesničkog almanaha Kranjska čbelica te započeo književnu, jezičnu i društvenu borbu.
Glavne teme Prešernovih djela bile su sloboda čovjeka, nacionalna sloboda porobljenog naroda i put novog građanstva. Izvanrednom stvaralačkom sposobnošću oblikovao je novi pjesnički jezik. Njegove elegije Slovo od mladosti i Sonetje nesreče govore o razočaranju osjetljivog čovjeka u buržoaskom društvu u kojem vlada isključivo zakon novca, a Elegija svojim rojakom pokreće pitanje nacionalne svijesti Slovenaca.
Prešeren nije prihvaćao koncepciju ilirizma za Slovence Stanka Vraza, koja je nastupala s napuštanjem slovenskog književnog jezika, iako je inače Prešeren bio prožet slavenskom idejom. U tmini Metternichova apsolutizma napisao je proročansku Zdravljicu s političkim konceptom ujedinjene Slovenije i ravnopravnih odnosa između velikih i malih naroda. Preminuo je 8. veljače 1849. godine u Kranju od ciroze jetre.
Carl Zeiss, optičar – 1888.
Carl Zeiss (Weimar, 11. rujna 1816. – Jena, 3. prosinca 1888.) bio je njemački optičar i poduzetnik, najpoznatiji po tome što je osnovao tvrtku »Carl Zeiss« za proizvodnju optike i preciznih instrumenata 1846. godine.
Dana, 10. svibnja 1846. skupio je dokumentaciju za pokretanje mehaničkoga laboratorija. Iste godine osnovao je tvrtku Carl Zeiss, za proizvodnju preciznih optičkih uređaja, osobito mikroskopa u gradu Jeni u Njemačkoj.
Zeiss se usredotočio na kvalitetu proizvoda i to mu je omogućilo da se nametne na tržištu. Ova važna značajka proširena je na cijelu proizvodnju društva i nakon njegove smrti. Nakon povećanja proizvodnje, tvrtka se premjestila u veći pogon u Jeni.
Josip Hamm, hrvatski slavist – 1905.
Hamm rođen je 3. prosinca 1905. u Gatu kraj Valpova. Godine 1924. završava klasičnu gimnaziju u Osijeku, a 1929. godine na Sveučilištu u Zagrebu studij slavistike i germanistike. Radio je kao predavač na gimnazijama u Prištini, Karlovcu i Zagrebu.
Godine 1931. postaje honorarni lektor za poljski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1934. doktorira s temom Matija Petar Katančić, njegova djela i njegov dijalekt. Godine 1946. postaje stalni lektor za poljski.
Godine 1948. postavljen je za docenta slavenske filologije s osobitim obzirom na staroslavenski jezik. Izvanredni profesor postao je 1954., a redoviti 1958. Godine 1960. prihvaća mjesto redovitoga profesora slavenske filologije na Katedri za slavistiku bečkoga sveučilišta. Prihvaća i mjesto pročelnika Instituta za slavensku filologiju u Beču. Također je bio predstojnik Lingvističkoga odjela Balkanske komisije (osnivača V. Jagić 1897.), Austrijske akademije znanosti koje je bio i redoviti član, kao i redoviti član JAZU. Godine 1952. zajedno sa Svetozarom Rittigom i Vjekoslavom Štefanićem osniva Staroslavenski institut u Zagrebu, pod čijim pokroviteljstvom izlazi njegov časopis Slovo.
Jean-Luc Godard, režiser – 1930.
Jean-Luc Godard francuski filmski redatelj, scenarist i kritičar (Pariz, 3. XII. 1930). Iz imućne obitelji, studirao etnologiju na Sorbonnei, početkom 1950-ih djelovao u kinoklubovima, upoznao se s A. Bazinom i budućim protagonistima struje »novoga vala« F. Truffautom, É. Rohmerom, C. Chabrolom te J. Rivetteom, s kojima je surađivao u časopisu Cahiers du cinéma ističući se kao vehementni kritičar, zastupnik tzv. autorskog filma, a zatim i političkoga filma.
Nakon nekoliko kratkometražnih filmova debitirao manifestnim i poticajnim djelom »novoga vala« Do posljednjeg daha (À bout du souffle, 1960), izrazom bunta mladoga naraštaja, modernističke orijentacije, sa sklonošću prema citatima (i poslije je originalno varirao djela slavnih redatelja), ali i okomljujući se na mnoge stilske i žanrovske konvencije.
Neprekidno djelatan kao kritičar i vrlo plodan redatelj (približno dva filma godišnje), prema kraju 1960-ih djelovao je u političkim previranjima u Francuskoj: kao gorljiv i vodeći sineast ekstremne ljevice zastupao je teze Dzige Vertove (u okviru istoimene skupine, osn. 1969) stvarajući djela koja su u apsolutnoj suprotnosti s estetizmom modernizma. Sa zamiranjem tih tendencija, od sredine 1970-ih uklapa se u postmodernistička strujanja zadržavajući sve do posljednjih filmova svoju karakterističnu stvaralačku i kritičarsku vitalnost i ortodoksnost.
Christian Barnard, liječnik – 1967.
Dr. Christian Barnard je ušao u povijest 3. prosinca 1967. godine, napravivši prvu transplantacija srca sa čovjeka na čovjeka
U Capetownu u Južnoafričkoj Republici tim kirurga, predvođen doktorom Christianom Barnardom, 3. prosinca 1967. godine izveo je prvu transplantaciju srca sa čovjeka na čovjeka. Pacijent, Louis Washkansky, umro je nakon 18 dana od upale pluća, no bila je to revoulcija u medicinskoj znanosti, jer je od od 1905. izvršeno samo nekoliko pokušaja na životinjama.
Svemirska letjelica Pioneer 10 poslala je prve detaljne snimke Jupitera – 1972.
Pioneer 10 (Pioneer F) je svemirska letelica lansirana 3. ožujka 1972 za istraživanje Sunčevog sustava.
To je prva letelica koja je prošla kroz asteroidni pojas, do kojeg je stigla 15. srpnja 1972, i izvršila neposredna istraživanja Jupitera kraj kojeg je prošla 3. prosinca 1973. i napravila prve fotografije tog planeta.
Pioneer 10 putuje u pravcu Aldebarana, koji se nalazi u zviježđu Bika.
Zadnji kontakt s letjelicom je bio 23. siječnja 2003.
Marko Fotez, hrvatski kazališni redatelj i književnik – 1976.
Dana 3. prosinca 1976. godine u Beogradu je umro Marko Fotez, hrvatski kazališni redatelj i književnik. Fotez je rođen u Zagrebu, gdje je i završio slavistiku na Filozofskom fakultetu.
Jedan je od osnivača Dubrovačkih ljetnih igara. Režirao Držićeva Plakira te Shakespeareov San Ivanjske noći 1951. u parku Gradac i Hamleta na Lovrjencu 1952. Režirao oko 150 dramskih djela, među kojima i Fausta (J. W. Goethe), Ukroćenu goropadnicu (Shakespeare), Večeras improviziramo (L. Pirandello). Režirao i opere: G. Rossini, Seviljski brijač; autor je više libreta i dviju drama (Ujak, 1943; Četvorka, 1945).
Prvi je za scenu priredio Marulićevu Juditu, a proslavio se i vrhunskom scenskom obradom komedije Dundo Maroje, Marina Držića. Pisao je komedije, operna libreta, pjesme i putopise, a od zaborava je spasio više djela hrvatske književne baštine. Bio je u braku s velikom kazališnom i filmskom glumicom Marijom Crnobori.
Međunarodni dan osoba s invaliditetom
Nakon što su Ujedinjeni narodi 3. prosinca proglasili Međunarodnim danom osoba s invaliditetom, Komisija za ljudska prava, u rezoluciji od 5. ožujka 1993., pozvala je zemlje članice da ističu obilježavanje tog datuma kako bi se postigla jednakost u ostvarivanju ljudskih prava i sudjelovanju osoba s invaliditetom u društvu. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Hrvatskoj oko 510.000 ljudi ili 11 posto stanovništva ima neki oblik invaliditeta. Hrvatska javnost još nije potpuno prihvatila stajalište da osobe s invaliditetom nisu osobe s posebnim potrebama jer su potrebe za obrazovanjem, radom ili neovisnim životom zajedničke svim ljudima.
