NA DANAŠNJI DAN: Grof Radetzky, Muhamed V., Zvonimir Balog. Passolini, Bernard Shaw, Dušni dan

Radetzky, austrijski feldmaršal – 1766.

Josef Wenzel grof Radetzky von Radetz (Trebnice, Češka, 2. studenog 1766. – Milano, 5. siječnja 1858.), austrijski feldmaršal i češki plemić.

Istaknuo se kao Schwarzenbergov načelnik stožera u borbi protiv Napoleona od 1813. do 1814. Krajem 1831. godine preuzeo je zapovjedništvo nad austrijskim trupama u sjevernoj Italiji, a 1836. godine imenovan je feldmaršalom. Nakon talijanskog ustanka u Milanu, (18. ožujka 1848.), povukao je austrijske trupe iz grada, ali je kasnije pobjedama kod Custozze i Novare uspio suzbiti revolucionarni i narodnooslobodilački pokret u Sjevernoj Italiji i učvrstiti austrijsku vladavinu. Nakon toga je bio generalni guverner austrijske provincije Sjeverne Italije.

Marš Radetzkog Op. 228, je marš koji je komponirao Johann Strauss stariji, a posvećen je feldmaršalu Josefu Radetzkom von Radetzu. Prvi put je koncertno izveden 31. avgusta 1848. u Beču, a ubrzo je postao popularan među pukovnijskim marširajućim vojnicima. Strauss je dobio narudžbu da napiše ovo muzičko djelo u spomen na pobjedu feldmaršala von Radetzkog u bici kod Custoze. Predstavlja jedno od njegovih rijetkih muzičkih djela koje se i danas redovno izvodi u svjetskim koncertnim dvoranama, što je u suprotnosti sa trajnom popularnošċu muzike njegovog sina, Johanna Straussa mlađeg. Marš Radetzkog se pojavljuje gotovo svake godine od 1955. kao uobičajeni završetak Novogodišnjeg koncerta, koji predstavlja Bečka filharmonija, nakon podjednako obaveznog valcera Na lijepom plavom Dunavu Johanna Straussa mlađeg. Značaj ovog marša proteže se izvan ovog događaja i na različita područja austrijske kulture.

Mehmed V., osmanski sultan – 1844.

Mehmed V. Rešad (Istanbul, 2. studenog 1844. – Istanbul, 3. srpnja 1918.), osmanski sultan (1909.-1918.) iz Otomanske dinastije. Za njegove vladavine, Osmansko Carstvo je izgubilo gotovo sve europske posjede, ali i brojne teritorije na Bliskom istoku.

Mehmed V. postaje sultan 27. travnja 1909. godine poslije svrgavanja brata Abdul Hamida II. Iste godine donosi se zakon kojim se smanjuje moć sultana čime Turska postaje ustavna monarhija, što je označilo pobjedu mladoturskog pokreta.

Godine 1912. turska vojska je, tijekom prvog balkanskog rata, potučena od ujedinjenih trupa Srbije, Crne Gore, Grčke i Bugarske, čime je sav teritorij na Balkanu, s izuzetkom Istanbula postao nepovratno izgubljen za carstvo. Istovremeno, Turska se nalazila u ratu s Italijom koja osvaja Libiju i otok Rod. Tijekom drugog balkanskog rata 1913. godine Turska sudjeluje u pobjedničkoj protubugarskoj koaliciji što joj dopušta minimalno proširenje teritorija oko Istanbula.

Dana 29. listopada 1914. godine Turska je odlukom sultana Mehmeda V. ušla u Prvi svjetski rat (1914.-1918.) na strani Njemačke i Centralnih sila, što se naposljetku negativno odrazilo na daljnju sudbinu Osmanskog Carstva i same vladajuće dinastije.

On je bio izravan krivac za Armenski genocid, u kojem je pobijeno oko milijun Armenaca. Njegov prethodnik, Abdul Hamid II., je počinio prvi pokolj nad Armencima, 1894. i 1896. i time u potpunosti rasplamsao nacionalnu nesnošljivost u Osmanskom carstvu.

Umro je 3. srpnja 1918. godine nekoliko mjeseci prije kapitulacije Turske.

Zvonimir Balog, književnik -1932.

Zvonimir Balog (Sveti Petar Čvrstec blizu Križevaca, 30. svibnja 1932. – Zagreb, 2. studenoga 2014.) poznati je hrvatski pisac za djecu.

Rođen je 30. svibnja 1932. godine u Svetom Petru Čvrstcu blizu Križevaca. U Zagrebu je završio Školu primijenjenih umjetnosti i Pedagošku akademiju. Studirao je pedagogiju.

U životu je radio puno poslova, a neki od njih su: administrator, pipničar, dekorater, nastavnik, predavač na Pedagoškoj akademiji, urednik časopisa, televizijski urednik i drugo. Osim što je pisac, on je slikar, kipar i ilustrator.

Napisao je šezdesetak knjiga za djecu i odrasle, a i autor je nekih antologija.

U teoriji književnosti i književnoj kritici Zvonimir Balog smatra se utemeljiteljem suvremene hrvatske dječje poezije. Zvonimir Balog najnagrađivaniji je hrvatski dječji pisac. Višestruko je nagrađivan svim poznatim književnim nagradama. Književno djelo Zvonimira Baloga poznato je i čitateljima izvan Hrvatske. Tekstovi su mu prevedeni na devetnaest jezika.

Bernard Shaw, književnik – 1950.

George Bernard Shaw (Dublin, 26. srpnja 1856. – Ayot St. Lawrence, 2. studenog 1950.), irski dramatičar, pisac brojnih duhovitih komada. U Dublinu je učio za trgovačkog pomoćnika, a 1876. seli se u London.

Bavio se i muzičkom i kazališnom kritikom, a 1925. je dobio Nobelovu nagradu. ˝Pygmalion˝, ljubavno-lingvistička priča o profesoru Higginsu i Elizi Doolitle, vjerojatno je najpoznatiji komad G.B.Shawa, ali osim ove urnebesne komedije, pisao je i građanske drame u ibsenovskom duhu oštro kritizirajući lažni moral. Majstor jezičnog obrta i paradoksa.

Počeo je kao romanopisac, glazbeni i kazališni kritičar, kasnije se proslavio duhovitim dramama u kojima kritizira društvo i konvencionalne predrasude svog doba. On je jedina osoba kojoj je dodijeljena i Nobelova nagrada za književnost (1925) i Oscar (1938), za njegov doprinos književnosti i za njegov rad na filmu ˝Pygmalion˝ (adaptacija njegove istoimene predstave.

Shaw je htio odbiti Nobelovu nagradu jer nije imao želju za javnim počastima, ali ju je ipak prihvatio na nagovor svoje žene budući je ona smatrala nagradu doprinosom za Irsku.

Paolo Passolini, filmski režiser – 1975.

Talijanski filmski redatelj i književnik pregažen je na autocesti u Ostiji blizu Rima 2. studenoga 1975. u 54. godini

Slavni talijanski filmski redatelj i književnik Pier Paolo Passolini, koji je rođen u Bologni 5. ožujka 1922. godine, pregažen je na autocesti u Ostiji blizu Rima 2. studenoga 1975. u 54. godini. Smrt mu je bila okrutna, a on je o okrutnosti svijeta govorio često i snimao takve filmove, primjerice Medeju iz grčke pretpovijesti. Tamo za vrijeme svečanosti plodnosti polja sasijeku žrtvu, mladića, na komade i krvlju poprskaju njivu da bi rodila obiljem.

U Zagrebu je boravio s filmovima Medeja i Ptičurine i ptičice, što je zabilježeno kao pravi kulturni događaj. U Passolinijevim filmovima uočljiva je slikarska, scenografska nadarenost autora. Međutim, mnogo je više drugih vrijednosti, kao na primjer kostimografija koja je rađena po njegovim zamislima, posebice u filmovima Medeja i Kralj Edip. U njima su glumci odjeveni u toliko maštovite kostime da se doimaju kao studije legendarnih likova. Sloboda mašte učinila je ove filmove s mitološkim sadržajima posve realnima, toliko prihvatljivima da je teško zamisliti drugog Edipa ili drugu Medeju, osvetnicu koja ubija i svoju djecu da bi se osvetila mužu. Takva je i mitološka, dakle nestvarno daleka priča o tisuću i jednoj noći, pa je Passolini taj svoj film prenio u vrijeme bez vremena, u nošnje koje izdaleka nalikuju na arapske, perzijske, čak predmuhamedovske, ali je u tom svijetu našao i uzorke slobode u ljubavi, u seksu, slobode koju je naš svijet kršćanstva prognao, a što je i Pasolini teško podnosio. I to ga je stajalo glave.

Na sličan način govori o slobodnoj ljubavi i u filmu Deccameron po velikom talijanskom srednjovjekovnom piscu Bocacciu, s mnogo duha i još više urođenog veselja, a ne trome grubosti kao u današnjim porno-filmovima. Passolini je ustajao protiv nasilja mladeži iz fašističkog izvorišta, a snimio je i film Evanđelje po Mateju gdje je tražio odgovore o životu Krista. Odgovor je bio u Pasolinijevu traženju buntovnog ponašanja. To su i Edip i Medeja pa i njegov Krist, otpornik protiv duha i djela svih nasilnih režima. U filmu Ptičurine i ptičice osudio je slijepo provođenje dogmatskih birokracija slijeva i zdesna, a filmovima Svinjac i Teorema upozoravao je žestokom gorčinom na profil takozvanog morala zapadnoeuropskoga građanstva. Rušitelj dogmi s bilo koje strane, taj lucidni zagovornik slobodnog stvaralaštva i slobode ljubavnog čina, svojim je filmovima ušao u povijest filma i umjetnosti uopće.

Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih

Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih, katolički je blagdan. Obilježava dan nakon Svih svetih, 2. studenog. Obilježava se i u Engleskoj Crkvi, kao i u mnogim evangeličkim crkvama. Spomendan vjernih mrtvih nastao je inicijativom sveca, benediktinskog opata iz Clunyja, svetog Odilona.

Krajem I. tisućljeća, već se na mnogim mjestima nakon blagdana Svih svetih slavio i spomendan mrtvih. Taj spomendan 998., sv. Odilo službeno je uveo u Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana. Preko benediktinaca, blagdan se proširio po Europi. Vatikan je službeno potvrdio ovaj blagdan 1311.

Španjolska je 1748. dobila povlasticu, da njezini svećenici na Dušni dan mogu služiti tri mise: jednu za koga god žele namijeniti, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve. Tu je povlasticu papa Benedikt XV. 1915. proširio na cijelu Crkvu. Uz ovaj blagdan, kao i za Dan Svih svetih, običaj je obilazak groblja i paljenje svijeća za pokojne.