NA DANAŠNJI DAN: Njegoš, Sveučilište u Zagrebu, Ljubić, Nova Bila, Nova Bila, Majka Terezija, Izetbegović

Petar II. Petrović Njegoš, crnogorski vladika i pjesnik – 1851.

Petar II. Petrović Njegoš (zvan Vladika Rade), crnogorski vladika i pjesnik (Njeguši, 1. XI. 1813 – Cetinje, 19. X. 1851). Crkvenu i svjetovnu vlast u Crnoj Gori preuzeo 1830., a već 1831. započeo je reformirati upravu. U potpunosti je proveo centralizaciju državne vlasti, osnovao Praviteljstvujušči senat kao vrhovni zemaljski sud (1831), ukinuo guvernadurstvo (1832), uveo kapetanske sudove i u svojim je rukama ujedinjavao zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast. Senat, gvardija i perjanici postali su prva stalna tijela središnje državne vlasti u Crnoj Gori. Kako bi namaknuo novac nuždan za funkcioniranje države, počeo je 1833. ubirati porez. U Cetinju je osnovao (1834) tiskaru i otvorio prvu školu u slobodnom dijelu Crne Gore, putovao u Rusiju (1833. i 1837), gdje je zavladičen. U Cetinju je 1838. podignuo novi dvor (Biljarda), u kojem je tada zasjedao i Senat. Postigao je (1842) s Austrijom sporazum o razgraničenju kojim je osigurao granice Crne Gore. Oslanjajući se na Rusiju, postigao je razmjernu samostalnost od Osmanskoga Carstva.

Pod utjecajem usmene narodne poezije te Petra I. Njegoša i S. Milutinovića Sarajlije, počeo je 1828. pisati epske pjesme o sukobima Crnogoraca i Osmanlija te prigodne ode posvećene ruskim i austrijskim uglednicima. Nakon povratka iz Rusije nastala su mu stihovana epska djela o povijesnim zbivanjima, osobama i događajima: Glas kamenštaka (1833), Pustinjak cetinjski (1834), Lijek jarosti turske (1834), Svobodijada (1835), Ogledalo srbsko/Ogledalo gorsko (1845) i Kula Đurišića i čardak Aleksića (1850). U njima se prepleću elementi crnogorske lirike, epske usmene poezije i misaonoga pjesništva, koji su dosegnuli vrhunac u Luči mikrokozma (1845), Gorskom vijencu (1847) i Lažnom caru Šćepanu Malom (1851). Romantičarski filozofsko-religiozni spjev u šest pjevanja, napisan narodnim i crkvenoslavenskim jezikom, Luča tematizira smisao čovjekova postojanja i sukob između dobra i zla. Gorski vijenac o »istrazi poturica« na početku XVIII. stoljeća, ispjevan u epskom desetercu, himna je herojstvu, borbi i slobodi kao oblicima identiteta crnogorskoga naroda. Pripovjedna drama Lažni car Šćepan Mali ima uspjelih narativnih i humorističnih elemenata.

Sveučilište u Zagrebu – 1874.

Na današnji dan, 19. listopada 1874. ban Ivan Mažuranić svečano je otvorio moderno Sveučilište u Zagrebu. U njegovu su sastavu tada djelovala četiri fakulteta: Pravni, Bogoslovni, Filozofski i Medicinski. Sveučilište u Zagrebu danas čine 29 fakulteta, 3 akademije, jedan interdisciplinarni studij i jedan sveučilišni centar, te Sveučilišni računski centar i studentski centri Zagrebu, Sisku i Varaždinu.

Za Mažuranićeva je banovanja otvoreno Sveučilište u Zagrebu, prvo u Južnih Slavena i velik broj školskih i kulturnih institucija, a doneseni su i slobodoumni zakoni o slobodi tiska i okupljanja. Sveučilište Franje Josipa I svečano je otvoreno 19. listopada prije 140 godina. Svečanosti su zapravo trajale tri dana, a središnji dan otvorenja započeo je budnicom, svečanom misom u prvostolnici, nastavljen svečanošću otvaranja i proglašenjem prvog rektora Matije Mesića u sabornici te zaključen banketom, bakljadom i veselom đačkom večeri u Gradskoj streljani. Na središnjoj je svečanosti potpisana Spomenica svečanog otvorenja.

Šime Ljubić, arheolog – 1896.

Don Šime Ljubić (Stari Grad na Hvaru, 24. svibnja 1822. – Stari Grad na Hvaru, 19. listopada 1896.), župnik, teolog, hrvatski arheolog, povjesničar, političar i biograf.

Studirao je teologiju u Zagrebu, a povijest i slavistiku u Beču. Bio je upravitelj Arheološkog muzeja u Splitu, a boravio je u Mletačkim arhivima gdje se skupljao građu koju je kasnije objelodanila JAZU. Kasnije je bio ravnatelj Arheološkog muzeja u Zagrebu. Osnovao je Hrvatsko arheološko društvo i pokrenuo njegovo glasilo “Viestnik hrvatskoga areheologičkoga družtva”.

Pisao je radove iz antičke numizmatike, o prepovijesnim i rimskim nalazima, skupljao građu za Narodni muzej, objavio srednjevjekovne statute Budve, Skradina i Hvara te radove o odnosima Dubrovnika i Mletaka, o Markantunu de Dominisu, Petru Hektoroviću. Sudjelovao je u narodnom preporodu u Dalmaciji, a bavio se i književnim radom.

Karlo Bulić, glumac – 1986.

Karlo Bulić, nezaboravni doktor Luigi iz TV serije “Naše malo misto”, rođen je 12. svibnja 1910. godine u Trstu, kao četvrti sin u obitelji uglednog tršćanskog trgovca vinom, rodom iz Tugara – Poljica u Dalmaciji. Bezbrižno djetinjstvo prekida Prvi svjetski rat, a očeva smrt (brod kojim je 1918. godine plovio u Dalmaciju bio je torpediran) zauvijek ga je odvratila od želje da postane pomorac.

Otišao je u vojsku, u avijaciju. U glumačke vode upada slučajno, sredinom tridesetih, kada se pridružuje putujućoj glumačkoj skupini “Talija” , s kojom “igra sve i svašta, ali bila je to prava glumačka škola, škola zanata…” Zatim je došao Drugi svjetski rat i Bulić je najprije bio rezervist Kraljevske vojske, a potom u partizanima.

Prvi poslijeratni angažman mu je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, odakle 1947. godine stiže u Beograd u tek osnovano Jugoslavensko dramsko kazalište.

I pored brojnih uloga u kazalištu i na filmu, ono što je definitivno obilježilo karijeru Karla Bulića bila je 1970. godina i uloga doktora Luigija u seriji “Naše malo misto” po scenariju Miljenka Smoje i u režiji Danijela Marušića. Serija je praznila ulice jugoslavenskih gradova, a Bulić i njegova partnerica Asja Kisić (Bepina) postali su megazvijezde.

Karlo Bulić umro je u Beogradu 19. listopada 1986. godine.

Bolnica u župnoj crkvi u Novoj Biloj – 1992.

Počelo zbrinjavanje ranjenika u župnoj crkvi u Novoj Biloj što će kasnije rezultirati osnivanjem ratne Franjevačke bolnice “Dr. fra Mato Nikolić” za potrebe opkoljenih Hrvata Lašvanske doline.

U razdoblju od 19. listopada 1992. do 1. travnja 1994. godine, u franjevačkoj bolnici-crkvi ukupno je zbrinuto 14.500 pacijenata, a bolnički je liječeno 7.260 pacijenata. U veoma teškim uvjetima, izvedeno je 1.260 operativnih zahvata u općoj anesteziji i oko 4.200 operativnih zahvata u spinalnoj, lokalnoj anesteziji. U rodilištu, koje se nalazilo u susjednoj kući, rođeno je 721 dijete. Mjesečno je u prosjeku obavljano 40-50 porođaja, 50-60 osoba dnevno je podizalo lijekove iz bolničke ljekarne. Jedna velika, prava bolnica teško bi izdržala ovakav tempo rada. Bolnica je pokrivala čitavo stanovništvo Lašvanske enklave, njih oko 70.000. Tisuće prijema u tako kratkom roku, često su osoblje bolnice dovodili do ruba izdržljivosti. Liječnici, medicinske sestre i tehničari i sami su proživljavali bol zbog izgubljenog doma ili osobe. U ožujku 1993. godine, u bolnici je bilo 30 uposlenih, u srpnju 95, a studenom iste godine zabilježeno je 147 djelatnika.

U lipnju 1994. godine, u posjet Hrvatima Lašvanske doline, dolazi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. On tada obećava izgradnju nove bolnice, a u listopadu iste godine polaže se i kamen temeljac za novu Hrvatsku bolnicu “Dr. fra Mato Nikolić” u Novoj Biloj. Bolnica je dovršena i otvorena 1999. godine i stoji na raspolaganju svim stanovnicima Lašvanske doline.

Papa Ivan Pavao II. beatificirao Majku Tereziju – 2003.

Dana 19. listopada 2003. godine papa Ivan Pavao II. proglasio je blaženom Majku Tereziju tijekom mise na Trgu Svetog Petra u Vatikanu, nakon zamolbe nadbiskupa Kalkute, msgr. Lucasa Sirkara. Papa je odredio da se svečanost Majke Terezije slavi 5. rujna. Majka Terezija umrla je 5. rujna 1997. godine u Kalkuti.

Rođena je u katoličkoj albanskoj obitelji. Pošto je odlučila postati misionarkom u redu irskih sestara usmjerenih za misijski rad u Bengalu, 1928. u Londonu je stupila u Red sestara naše Gospe Loretske. Nakon godine novicijata, u kojem je uzela ime Terezija, postala je 1930. učiteljicom, a potom i ravnateljicom srednje škole za bengalske djevojke u Calcutti. God. 1946. napustila učiteljsko zvanje te se posvetila bolesnima i gubavcima, živeći među njima; uskoro je za to dobila privolu svojega reda u Dublinu i crkvenih vlasti u Rimu (1948). Za odjeću je odabrala bijeli sari, te se, završivši tečaj za medicinske sestre u Patni, nastanila u predgrađu Calcutte, a 1950. osnovala je družbu Sestre misionarke ljubavi kojima je svrha rad među siromašnima, bolesnima i umirućima. Utemeljila je više domova: Nirmad Hriday (za umiruće), Shishu Bavan (za djecu), Shanti Nagar (selo za gubavce) i dr. Za svoj rad dobila je Nobelovu nagradu za mir (1979); god. 2003. papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom, a papa Franjo 2016. svetom. Spomendan 5. rujna. – Danas u svijetu djeluje više od 3000 Sestara misionarki ljubavi u približno 450 domova.

Alija Izetbegović, prvi predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine – 2003.

Alija Izetbegović rođen je 1925. godine u Bosanskom Šamcu, gdje je njegova obitelj, podrijetlom iz Beograda, doselila 1868. Gimnaziju i pravni fakultet završio je u Sarajevu. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je član muslimanskih humanitarnih udruga, a nakon rata i član panislamističke organizacije Mladi muslimani, zbog čega je 1946. osuđen na tri godine zatvora. Politički se više počinje angažirati krajem 1960.-ih i početkom 1970.-ih godina, kada je napisao političko-vjerski program Islamska deklaracija (1970.), u kojem se zalaže za državni ustroj temeljen na principima sunitskog islama. 1983. je u montiranom komunističkom procesu osuđen na 14 godina zatvora zbog “muslimanskog nacionalizma”, no amnestiran je 1988.

Izetbegović 1989. godine osniva Stranku demokratske akcije, nacionalnu političku stranku Muslimana, sadašnjih Bošnjaka, koja je na prvim višestranačkim izborima dobila 33% mandata u novom parlamentu kao pojedinačno najjača stranka u BiH. U ožujku 1992. godine je Bosna i Hercegovina proglasila samostalnost, koja je i međunarodno priznata mjesec dana kasnije. Nedugo nakon toga, otpočeo je i rat na području cijele Bosne i Hercegovine. Nakon više neuspjelih primirja, u američkom gradu Daytonu 1995. sklopljen je sporazum između Izetbegovića kao predstavnika Bošnjaka, Miloševića koji je predstavljao Srbe iz BiH, te Tuđmana kao predstavnika bosansko-hercegovačkih Hrvata. Poslije Daytonskoga sporazuma, Alija Izetbegović ostaje aktivan kao predsjednik SDA i supredsjedatelj bošnjačko-hrvatske Federacije BiH, no prava vlast je, po sporazumu, prešla u ruke visokoga predstavnika “međunarodne zajednice” (SAD i EU).

Zbog pogoršanja zdravlja Izetbegović se povukao iz politike 2000. godine, no zadržao je presudan utjecaj na oblikovanje bošnjačke politike. Dana 19. listopada 2003. godine Alija Izetbegović preminuo je od komplikacija uzrokovanih pogoršanjem srčane bolesti.