NA DANAŠNJI DAN: Kolumbo, papa Ivan IV., Oktoberfest, Bijela kuća, Cossetto, Pavarotti, Ante Gotovina
Kristofor Kolumbo u Americi – 1492.
Godine 1492. slavni pomorac Kristofor Kolumbo krenuo je iz španjolske luke Palos de la Frontera na put kojim se nadao pronaći pomorski put do Indije. Plovio je pod zastavom Kastilje, dijela Španjolske.
Dana 12. listopada 1492. godine Kristofor Kolumbo otkriva Ameriku i iskrcava se na otok San Salvador u Bahamskom arhipelagu. Kristofor Kolumbo privi je Europljanin koji je stupio na tlo Novog svijeta.
Idućih nekoliko dana Kolumbo je istraživao taj i druge otoke Bahamskog otočja. Urođenici su mu objasnili da na jugozapadu postoji veliki otok (Kuba). Otplovio je zatim u navedenom smjeru i nakon tjedan dana stigao je do Kube te počeo istraživati. Početkom prosinca doplovio je do Haitija.
Papa Ivan IV., porijeklom iz Zadra – 642.
Ivan IV. bio je izabrani papa od 640. g. do 642.g., podrijetlom iz Dalmacije. Rođen je u Dalmaciji, vjerojatno u Zadru. Njegov otac Venancije, bio je odvjetnik. U vrijeme biranja novoga pape, 640. g. imao je važnu ulogu u Vatikanu kao arhiđakon.
Postao je papa, 24. prosinca 640. g. Kršćanska je vjera bila ugrožena na području njegove domovine. Stoga je poslao opata Martina u Dalmaciju i Istru, da učvrsti vjeru i otkupi kršćane, koji su postali roblje. To je prvi povijesni kontakt između Vatikana i hrvatskih krajeva. Opat Martin, tri je godine proveo u našim krajevima i uspješno obavio povjerenu mu zadaću. Otkupio je mnogo zarobljenih kršćana i na papinu želju, našao je i ponio u Rim, relikvije solinskih mučenika: sv. Dujma, sv. Venancija, sv. Anastazija i još nekoliko iz Salone (Solina).
Papa Ivan IV. dao je podići kapelu unutar bazilike sv. Ivana Lateranskog u Rimu i u nju je postavio relikvije, koje je donio opat Martin iz Dalmacije i Istre. U kapeli su prelijepi mozaici, koji prikazuju solinske i istarske mučenike. Papa Teodor I., nasljednik Ivana IV., dovršio je kapelu. Umro je 12. listopada 642. g. i pokopan u bazilici sv. Petra u Rimu.
Oktoberfest, pučka svečanost – 1810 .
Sve je počelo 1810. kada je bavarski prestolonasljednik Ludwig oženio princezu Theresu od Saske. Aristokratskoj svadbi organiziranoj u listopadu 1810. na takozvanoj “Terezijinoj livadi” prisustvovalo je preko 50.000 posjetitelja. Zbog velikog uspjeha zabave, vlasti su vrlo brzo donijele odluku kako će se nešto slično ponoviti i sljedeće godine. U drugoj godini postojanja, bavarski poljoprivrednici otkrili su ovu listopadsku feštu za sebe i iskoristili je kao platformu za predstavljanje svojih proizvoda.
Zatim su uslijedile i nagrade za najbolje uzgojenu stoku, a nekoliko godina kasnije organizirana su i natjecanja u pucanju. Već 1819. godine na Oktoberfestu su postavljeni prvi štandovi s pivima i vinima, a nešto kasnije i s raznim vrstama likera, pa i slastičarskim proizvodima. Sve to samo je doprinijelo jačanju Oktoberfesta kao neke vrste nacionalnog praznika. Vrlo brzo narod ga je od milja počeo zvati “Wiesn” (livada), što se i do danas zadržalo, a razdoblje u kojem se održavao “Wiesn” za mnoge je predstavljao najljepše doba godine.
Trn u oku Bartholdyja Oktoberfest je poznat i po tome što je zbog njegovog održavanja morao čak biti pomaknut koncert već tada uglednog kompozitora Felixa Mendelssohna Bartholdyja, što je naravno izazvalo njegovo negodovanje. Prvobitni povod slavlja, vjenčanje prestolonasljednika Ludwiga i princeze Therese, sve više je počeo padati u zaborav. Najreprezentativniji simbol Terezijine livade je skulptura Bavaria, visoka gotovo 20 metara. Ludwig, koji je u međuvremenu već bio postao kralj svečano ju je postavio 1850. godine. No čuvena Bavaria nije ostala jedino impozantno „biće“, koje je ušlo u povijest Oktoberfesta, s obzirom na to da je ova pučka fešta svake godine privlačila i još uvijek privlači razne poznate, ali i bizarne ličnosti. Jedna od njih bio je Steyrer Hans, poznat i pod nadimkom “bavarski Herkul”. On se u narodu proslavio kada je uspio samo srednjim prstom podići kamen težak oko 50 kilograma.
Tek Prvi svjetski rat uspio je prekinuti ovu dugogodišnju tradiciju. Po završetku rata “Wiesn” je proživljavala teška vremena, prvo zbog inflacije, a potom zbog nacionalsocijalizma. No usprkos tome, slavilo se – ne jednako razdragano i bezbrižno kao prethodnih godina, ali se u svakom slučaju Oktoberfest održavao. Sve do izbijanja Drugog svjetskog rata. U poslijeratnom razdoblju održale su se najprije dvije manje jesenske proslave, prije nego što je 1949. svečano, uz paradu u narodnim nošnjama i prisutnost strijelaca, ponovo organiziran čuveni Oktoberfest.
Tradicija da minhenski gradonačelnik svake godine riječima “O’zapft is” otvara spektakl, započeta je 1950. godine i također se zadržala sve do danas. “Više, brže, dalje” – moto je, koji se može primijeniti i za “Wiesn” posljednjih godina. Vrtuljci postaju sve uzbudljiviji, a pivski šatori sve puniji. Težak udarac za Oktoberfest bio je atentat, koji je 1980. godine izvršio čovjek iz desničarsko – radikalnog okružja. Detonirao je bombu, koja je ubila 13 osoba, a ranila čak 200 posjetitelja. Tuga je bila ogromna, ali i strah da bi se nešto slično moglo ponoviti. No na svu sreću mreže osiguranja pokazale su se efikasnim, pa već preko 30 godina na Oktoberfestu nije bilo većih tragedija.
Oktoberfest u Münchenu na livadi Theresienwiese najveća je pučka fešta na svijetu. Dolaze i brojni turisti iz cijelog svijeta. Svake godine dolazi preko šest milijuna posjetitelja. Zbog pandemije Covid-19, ova je godine otkazan, a idući bi se trebao održati krajem rujna 2021.
Službeno preimenovana Izvršna rezidencija u Bijelu kuću – 1901.
Američki predsjednik Theodore Roosevelt 1901. godine službeno je preimenovao ‘Izvršnu rezidenciju’ u ‘Bijelu kuću’. Executive Residence je naziv najpoznatijeg, središnjeg dijela Bijele kuće koji se koristi i danas, a sastoji se od tri nadzemne i dvije podzemne etaže. Taj dio Bijele kuće građen je između 1792. i 1800. a kasnije je preuređivan između 1948. i 1952. Ostatak rezidencije predsjednika SAD-a sastoji se od Istočnog i Zapadnog krila pred kojima su Vrt ruža i Vrt Jacqueline Kennedy. Cijeli kompleks nalazi se na adresi 1600 Pennsylvania Avenue NW, Washington, a imanje je u vlasništvu službe nacionalnih parkova SAD-a, National Park Servicea, i dio je President’s Parka.
Emil Cossetto, skladatelj -1918.
Emil Cossetto (Trst, 12. listopada 1918. – Zagreb, 28. lipnja 2006.) bio je hrvatski skladatelj, dirigent, zborovođa i glazbeni pedagog.
Od najranijeg djetinjstva živio u Zagrebu, gdje je 1947. na Muzičkoj akademiji diplomirao dirigiranje. Surađivao je s mnogim domaćim i međunarodnim umjetničkim ansamblima. Bio je dugogodišnji dirigent više pjevačkih zborova među kojima i Mješovitog zbora Radio Zagreba, Simfonijskog orkestra JNA u Beogradu te Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO u Zagrebu.
Najveći pečat ostavio je u zborskom amaterizmu. Godine 1945. osnovao je mješovite zborove OKUD-a “Joža Vlahović” i KUD-a “Moša Pijade” te ih vodio dugi niz godina. S negdašnjim “Vlahovićem”, koji je 1. svibnja 1992. promijenio ime u Mješoviti pjevački zbor “Emil Cossetto”, surađivao je doslovno do smrti.
Velikom organizacijskom doprinosu Emila Cossetta u razvoju zborskog pjevanja valja pridodati njegovo dirigentsko umijeće, cijenjeno u međunarodnim razmjerima, kao i bogat, više od pola stoljeća stvaran zborski opus, koji je umnogome izmijenio programe naših mnogobrojnih pjevačkih zborova. Njegov interes je obuhvaćao mješovite, ali i muške, ženske te dječje sastave a cappella i uz pratnju klavira, raznih instrumentalnih kombinacija, sve do simfonijskog i tamburaškog orkestra.
Emil Cossetto bio je član, a u razdoblju od 1968. do 1970. godine i predsjednik Hrvatskoga društva skladatelja, član Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika i počasni član Hrvatskoga glazbenoga zavoda. Umro je nakon kratke bolesti u Zagrebu u 88. godini života.
Luciano Pavarotti, talijanski pjevač – 1935.
Luciano Pavarotti, talijanski pjevač, tenor (Modena, 12. listopada 1935 – Modena, 6. listopada 2007). Učio pjevanje kod Arriga Pole i Ettorea Campogallianija; nakon osvojenoga prvog mjesta na Međunarodnom pjevačkom natjecanju »Achille Peri« debitirao je 1961. u Reggio nell’Emilia u Puccinijevoj operi La Bohème.
Međunarodnu karijeru započeo je 1963. u Covent Gardenu u Londonu i otada je pjevao na svim najvećim svjetskim pozornicama. Pavarottija se više od četiri desetljeća smatralo sinonimom za vrhunsku umjetnost pjevanja i uzorom najčistijega belkanta. Publika i kritika jednodušno su ocijenile Pavarottijev čist i prodoran, istodobno metalan i topao glas romantična odsjaja, besprijekorna fraziranja i apsolutno sigurnih visina kao glas stoljeća.
Snimio je na nosače zvuka gotovo sve što je pjevao na pozornici, prije svega niz opera G. Verdija, V. Bellinija, G. Donizettija, G. Puccinija i dr. Shvativši ulogu medija, Pavarotti je 1990-ih popularnim nastupima »trojice tenora« (s P. Domingom i J. Carrerasom) i milijunima prodanih nosača zvuka odlučujuće pridonio planetarnoj popularnosti pjevača klasične glazbe potkraj 20. stoljeća.
Ante Gotovina, hrvatski general – 1955.
Ante Gotovina rođen je 12. listopada 1955. u Pašmanu kod Zadra. Otac Milan, majka Ana poginula je 4. ožujka 1959. štiteći djecu od eksplozije mine kojom se u blizini kuće lomio kamen.
Obitelj se iz Pašmana seli u Pakoštane gdje obitelj živi i danas, a brigu o djeci preuzima teta Marija Miočev dok otac Milan odlazi raditi u Zagreb.
Nakon odsluženih pet godina u Legiji Gotovina u travnju 1979. je dobio francusko državljanstvo. Sredinom 1991 vraća se u Hrvatsku te se priključuje 1. gardijskoj brigadi u kojoj vrši obuku novih gardista. Uskoro s brigadom odlazi na bojište zapadne Slavonije u područje Novske gdje je ranjen. U 1992, pukovnik Gotovina je postavljen za zapovjednika snaga HVO-a Općinskog stožera Livno s zadaćom obrane šireg područja Livna.
Krajem 1992, brigadir Ante Gotovina od Mate Viduke preuzima zapovjedništvo 6. operativne zone Split koja kasnije postaje Splitsko zborno područje. Za vrijeme operacije Maslenica u siječnju 1993 imao je osnovni zadatak ovladati Zemunikom, Škabrnjom i osigurati bokove 4. gardijske brigade koja je napredovala prema Kašiću i Paljuvu. Tijekom operacije dobiva zadatak da organizira prihvat i trenutno uvođenje u liniju obrane bojne 3. gardijske brigade koja je u ključnom trenutku operacije helikopterima prebačena iz Lučkog do Zadra.Zapovijeda snagama ZP Split u operaciji ZIMA ’94-95 kojom HVO i HV dolaze u zaleđe Knina.
U svojoj knjizi stožerni general Janko Bobetko je napisao: Mislim da je zapovjedništvo Gotovine i Ademija ovdje položilo ispit. Zajedno sa generalom Armije BiH Vahidom Karavelićem zapovijeda iz združenog stožera operacijama Maestral i Južni potez.
U ožujku 1996, predsjednik Franjo Tuđman imenuje ga za glavnog inspektora Inspektorata Hrvatske vojske.
Dana 29. 9. 2000. godine predsjednik Stjepan Mesić je razriješio dužnosti i umirovio Gotovinu zajedno sa još šest visokih časnika HV-a zbog potpisivanja otvorenog pisma kojim se kritizira politika nove vlasti da se istraže zločini u Domovinskom ratu i krivci izruče u Haag dva dana ranije.
Nakon podizanja optužnice za ratne zločine Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije 2001. godine, Gotovina se odbija predati i provodi naredne četiri godine skrivajući se. Uhićen je 7. prosinca 2005 na Kanarskom otoku Tenerife, tri dana kasnije je prebačen u Haag. U Haagu je oslobođen po svim točkama optužnice.
