NA DANAŠNJI DAN: Michelangelov David, barometar, Ružička, Vaić, Dragić, pripojenje Istre, Goldstein

Michelangelov David – 1500.

Michelangelov David rađen od 1500. to 1504., remek-djelo je kiparstva renesanse i jedno od Michelangelova dva najveća kiparska djela, zajedno s Pietom.

Sám David smatra se jednim od najprepoznatljivijih kiparskih djela na svijetu, a postao je važnim simbolom ljudske snage i mladenačke ljepote. Čak 5,17 metara visok mramorni kip portretira biblijskog lika Kralja Davida u trenutku kad se još, kao mladić, sukobio s divom Golijatom.

Postao je i simbol Firentinske republike, nezavisnog grada-države pod prijetnjama sa svih strana moćnijih neprijateljskih država.

Michelangelo je započeo klesati kip ujutro ponedjeljka 13. rujna, mjesec dana nakon što mu je dodijeljen ugovor. Na golemom kipu biblijskog heroja raditi će još nešto više od tri godine.

Prvi barometar – 1647.

Evangelista Torricelli talijanski fizičar, matematičar i dobar prijatelj Galilea Galileja napravio je prvi barometar.

Prvi barometar je bio takozvani vodeni barometar (nazvan još Goetheov jer ga je Goethe popularizirao) koji je radio na principu posude s nešto zraka koja je uronjena u vodu, te je stupac vode u posudi porastao kad je opao tlak zraka jer se je tada stupac zraka smanjio.

Najčešće se ipak koristi živin barometar (stupac žive koji se povisuje ili smanjuje ovisno o promjeni tlaka zraka).

Otkrio ga je Evangelista Torricelli. Još postoji i suhi barometar (aneroid). To je metalna kutija bez zraka čije se stranice deformiraju s promjenom tlaka zraka jer zrak pritišće na vakuum unutar kutije. Barograf je barometar s pisaljkom koji stalno bilježi promjene tlaka zraka. Barometar je nezamjenjiv instrument u meteorologiji. Koristan je i u takozvanoj pučkoj meteorologiji jer se obično smatra da s porastom tlaka zraka slijedi sunčanije vrijeme, a s padom oblačnije.

Lavoslav Ružička, hrvatski znanstvenik – 1877.

Lavoslav Ružička, rođen u Vukovaru 13. rujna 1887., dobitnik je Nobelove nagrade za kemiju, te je prvi dobitnik te nagrade iz Hrvatske.

Nositelj je osam počasnih doktorata (četiri za znanost, dva za medicinu, te po jednog za prirodoslovne znanosti i pravo).

Ružičkini prvi radovi bili su s područja prirodnih spojeva. Cijeli svoj život ostao je na tom području. Proučavao je strukture aktivnih komponenata biljke Pyrethrum cinerariifolium dalmatinskog buhača. Radeći, došao je u doticaj s kemijom tarpena – veoma interesantnog industriji parfema.

Namjeravao je započeti samostalna istraživanja, te je uspostavio uspješnu i produktivnu suradnju s ‘Cie Company’ u Ženevi. Godine 1939. osvaja zajedno s Adolfom Butendandtom Nobelovu nagradu za kemiju.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, neki od njegovih najboljih suradnika odlaze, no Ružička dovodi u svoj laboratorij nove, mlade i obećavajuće znanstvenike, među kojima je i Vladimir Prelog. Okrenuo se proučavanju novih područja: biokemije; problemima evolucije i nastanka života, a posebice biogeneze tarpena.

Godine 1957., Ružička odlazi u mirovinu, te svoj laboratorij ostavlja Vladimiru Prelogu.

Fedor Vaić, slikar i crtač – 1910.

Fedor Vaić, hrvatski slikar i crtač, rođen je 13. rujna 1910. godine u Zemunu, u Srbiji. Akademiju likovnih umjetnosti završio je u Zagrebu.

Crtao je krajolike, arhitektonske motive, portrete, likove iz cirkusa i životinje. Radio je pretežito tušem i akvarelom, u crno-bijeloj tehnici.

Slobodnim likovnim komentarima ilustrirao je književne tekstove u Vjesniku, Večernjem listu i drugim listovima, a likovno je opremio više od 250 knjiga.

Umro je 15. studenog 1987. godine u Zagrebu.

Nedjeljko Dragić, hrvatski redatelj – 1936.

Nedjeljko Dragić (Paklenica kod Novske, 1936.), hrvatski redatelj, autor crtanih filmova, karikatura, stripova i brojnih ilustracija. Autor Zagija, loga Univerzijade održane u Zagrebu 1987. godine.

Jedan od najbriljantnijih autora Zagrebačke škole crtanog filma, danas svakako najveći živući autor iz zlatnog doba škole.

Nesuđeni pravnik, koji nije nikada završio fakultet, već je u toku studija otkrio crtački talent i počeo raditi kao karikaturist i strip crtač za brojne zagrebačke novine.

Potom počinje njegov rad na crtanom filmu, u legendarnim studijima Zagreb filma iz Vlaške ulice, od prvog crtanog filma Elegija (1965.) do Slike iz sjećanja (1989.).

Razvio je vlastiti osebujni stil u animaciji na osnovu svojeg crteža prožetog linearnom, karikaturističkom manirom. Njegovi najpoznatiji filmovi su Idu dani, Možda Diogen, Krotitelj divljih konja, Dnevnik, Tup – tup, Dan kad sam prestao pušiti i Slike iz sjećanja.

Filmom Tup – tup bio je nominiran za nagradu Oscar, a po mnogima mu je ta nagrada nepravedno izmakla 1974. za film Idu dani(film koji spletom razno, raznih okolnosti nije ni poslan u Los Angelos). Američka filmska akademija mu se na neki način ipak odužila primajući ga u svoje članstvo kao prvog filmaša s prostora bivše Jugoslavije.

Sjedinjenje Istre, Rijeke, Zadra i otoka matici zemlji Hrvatskoj – 1943.

Narodnooslobodilački odbor Istre donio je u Pazinu, 13. rujna 1943. godine, povijesnu odluku o sjedinjenju Istre s Hrvatskom. Dogodilo se to samo tri dana nakon kapitulacije fašističke Italije.

U  Pazinu je zasjedao pokrajinski Narodnooslobodilački odbor za Istru, a tom je prigodom donesena i potvrđena Odluka o pripajanju Istre, Rijeke, Zadra i otoka matici zemlji Hrvatskoj. Okružni NOO za Istru kao nositelj nove vlasti objavio je politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom.

U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda. Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti. Odluka od 26. rujna bila je na tragu Odluke od 13. rujna 1943. koja je bila logičan slijed u općem ustanku naroda Istre od 9. rujna 1943., podignutom dan nakon kapitulacije Italije u Drugom svjetskom ratu 8. rujna 1943. godine.

Slavko Goldstein, hrvatski političar – 2014.

Slavko Goldstein rođen je u Sarajevu 1928. godine, obitelj mu je podrijetlom iz Tuzle, a djetinjstvo je proveo u Karlovcu, gdje mu je otac, Ivo Goldstein, bio ugledni trgovac knjigama. Početkom Drugoga svjetskoga rata, ustaše su ubile njegova oca, a on je, zajedno s majkom i bratom Danijelom, pobjegao i pridružio se partizanima.

Nakon završetka rata, sudjelovao je u borbi za uspostavljanje Izraela i nekoliko je godina, s bratom, živio u kibucu. U Jugoslaviju vratio se tijekom 1950-ih, u Zagreb, gdje je studirao književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu[2]. Ubrzo je postao novinar, radeći kao urednik Vjesnika i Erasmusa. Jedno vrijeme bio je i radijski urednik, kao i urednik izdavačke kuće Stvarnost. Bavio se i scenarističkim radom, pišući scenarije za filmove Signali nad gradom (1960.) i Akcija stadion (1977.; zajedno s Dušanom Vukotićem). Osnivač je izdavačkih kuća Liber i Novi liber.

Zajedno s bratom i još nekolicinom političara, 20. svibnja 1989. godine osnovao je HSLS, hrvatsku političku stranku, te je do 1990. bio njezin predsjednik, kada ga je zamijenio Dražen Budiša. Jedno vrijeme je bio predsjednik zagrebačke Židovske općine i Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger, a zajedno sa sinom Ivom, povjesničarom, zalaže se za rekonstrukciju Zagrebačke sinagoge. Tijekom 1990-ih bio je otvoreni protivnik politike Franje Tuđmana. Godine 2012. podržao je inicijativu brata Danijela za ukidanje saborske komemoracije žrtava Križnog puta na Bleiburgu.