NA DANAŠNJI DAN: Panonac, Beogradski pašaluk, Hrvatska predziđe kršćanstva, Bergman, Croata i ukinuće srpske sukcesije

Jan Panonac – 1434.

Jan Panonac aka Ianus Pannonius, Jan Panonije ili, po naški, Ivan Česmički, hrvatski je humanist rođen na današnji dan 1434. godine na Medvedgradu iznad kraj Zagreba.

Uz latinski pseudonim, po kojem je poglavito poznat, pouzdano se zna samo njegovo krsno ime Ivan (Johannes). Tradicionalni oblik obiteljskoga imena (Česmički) zacijelo nije točan; u novootkrivenim rukopisima iz Seville naziva se Joannes Pannonius Vitesius (Ivan Panonac Vitez). Ugledni talijanski suvremenici isticali su njegovo »slavensko« (dakle hrvatsko) podrijetlo.

Kao trinaestogodišnjaka poslao ga je ujak Ivan Vitez od Sredne na školovanje u Ferraru, kod poznatoga pedagoga Guarina Guarinija. Nakon Ferrare, studij je nastavio u Padovi, gdje je 1458. postao doktor kanonskoga prava.

Vrativši se u Ugarsku, bio je 1459. imenovan pečuškim biskupom. Na zahtjev kralja Matije Korvina prešao je na dvor u Budimu; pratio je kralja na vojnim pohodima; kao njegov izaslanik pozdravio je 1465. u Rimu novoga papu Pavla II.

Godine 1469. bio je imenovan slavonskim banom, zajedno s Ivanom Thuzom, ali su obojica ubrzo bila smijenjena. Uskoro se pridružio skupini velikaša koji su, nezadovoljni Korvinovom samovladom, ponudili prijestolje poljskom kraljeviću Kazimiru. Budući da se urota izjalovila, morao je bježati; sklonio se kod zagrebačkoga biskupa Osvalda Thuza na Medvedgradu, gdje je i umro.

Jan Panonac pisao je isključivo latinski, i to dulje pjesme u daktilskom heksametru, elegije, epigrame, govore, pisma; prevodio je s grčkoga, i u prozi i u stihu. Najdulje i najpoznatije heksametarske pjesme dva su panegirika, prvi upućen učitelju G. Guariniju, drugi Mlečaninu Jacopu Antoniju Marcellu, prijatelju i meceni. Većina od 35 elegija tematski je vezana uz događaje u obitelji ili prijateljskome krugu, a najdojmljivije su one koje obilježavaju dramatične epizode u pjesnikovu životu (tužbalica u povodu majčine smrti, elegije napisane na ratištu i u nastupu bolesti). Epigrami, kojih se očuvalo više od 400, književno su najvrjedniji dio njegove ostavštine. Pretežito su satirički i erotski, a neki i otvoreno opsceni; nastali su najvećim dijelom za boravka u Italiji. Kako sam tvrdi, u njima mu je žanrovski uzor bio rimski pjesnik Marcijal.

Beogradski pašaluk – 1521.

Vojska pod vodstvom Sulejmana Veličanstvenog osvojila je Beograd 28. kolovoza 1521. godine. Nakon toga Osmanlije naseljavaju srušen i spaljen grad, postupno ga pretvarajući u kitnjasti orijentalni grad.

Godine 1594. Beograd je zahvatila velika srpska pobuna (Banatska pobuna), ali je ugušena. U desetljećima koja su slijedila grad je bio miran, a bio je i važno sjedište okruga (Smederevskog sandžaka, poznatog i kao Beogradski pašaluk), povezan s Istanbulom Carigradskom cestom. Privukao je mnoge trgovce i nove stanovnike – Turke, Židove, Grke, Rome i ostale. Prema osmanlijskom putopiscu Evliji Čelebiji, koji je boravio u Beogradu 1660. godine, Beograd je tada imao oko 98.000 stanovnika, od kojih 77.000 su bili Muslimani.

Tijekom narednih godina grad je više puta prelazio u ruke Austrougarske i Osmanskog Carstva. Austrija ga je osvajala tri puta: 1688., 1717. i 1789. godine, ali su ga Osmanlije ponovo zauzimale i to uz velika razaranja. Tijekom Prvog srpskog ustanka Beograd je 1806. godine ponovno oslobođen od turske vlasti. Ustanici su vladali njime narednih sedam godina, do 1813., kada na vlast ponovno dolaze Osmanlije.

Hrvatska – predziđe kršćanstva – 1526.

Turski sultan Sulejman II. pobijedio je na Mohačkom polju ugarsko-hrvatskog i češkog kralja Ludovika II. Jagelovića koji je poginuo.

Hrvatske zemlje postaju prva linija obrane kršćanskog Zapada od islama (“predziđe kršćanstva”).

Latinski naslov Antemurale Christianitatis (“predziđe kršćanstva”), je papa Lav X. dao Hrvatskoj godine 1519. u pismu banu Petru Berislaviću.

To nije bio jedini naslov takvog tipa i on se pojavljuje i u drugih kršćanskih država u sukobu s Osmanlijama, kod Ugarske i Poljske.

Ingrid Bergman – 1982.

Ingrid Bergman je švedsko-američka filmska glumica (Stockholm, 29. VIII. 1915 – London, 29. VIII. 1982).

Studirala je glumu u školi pri Kraljevskom kazalištu u Stockholmu; nakon uspjeha u filmu Intermezzo (1936) G. Molandera dobila angažman u Hollywoodu. Nadarena karakterna glumica i vrlo privlačljiva, postigla veliku popularnost glumeći uz najpoznatije američke glumce u filmovima Casablanca (1942) M. Curtiza i Plinsko svjetlo (Gaslight, 1944) G. Cukora za koji je nagrađena Oscarom, pa zatim u tri filma A. Hitchcocka.

Udavši se za talijanskog redatelja R. Rossellinija nastupala u Italiji u više njegovih filmova (Stromboli, 1949). Nagrade Oscar dobila je još za filmove Anastazija (Anastasia, 1956) A. Litvaka i (za epizodnu ulogu) u filmu Umorstvo u Orijent Ekspresu (Murder on the Orient Express, 1974) S. Lumeta. Posljednju ulogu odigrala u švedskom filmu Jesenja sonata (Höstsonaten, 1978) Ingmara Bergmana. *

Ustavni sud ukinuo srpsku sukcesiju u Hrvatskoj – 1990.

Ustavni sud RH 1990. poništio je odluke skupštine općine Knin, Donji Lapac, Gračac, Vojnić, Dvor, Glina, Obrovac i Benkovac o osnivanju “Zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like”.

Srpska autonomna oblast (skraćeno SAO) je naziv za samoproglašene teritorijalno-političke tvorevine osnivane na području Hrvatske i BiH 1990. i 1991. tijekom raspada SFRJ, u funkciji širenja Srbije. Od njih su formirane dvije marionetske paradržave odane političkom i vojnom rukovodstvu Srbije – Republika Srpska Krajina na području Hrvatske i Republika Srpska na području Bosne i Hercegovine. Akcijama hrvatske vojske i policije velikosrpska agresija na Hrvatsku je poražena, dok Republika Srpska danas postoji kao jedan od dva entiteta od kojih se sastoji post-daytonska BiH.

Prva tvorevina pod nazivom SAO bila je SAO Kninska Krajina, proglašena u kolovozu 1990. u Kninu i njegovoj neposrednoj okolici odnosno području koje se tijekom tzv. Balvan revolucije odmetnulo od hrvatskih vlasti.

Njena preteča je bila Zajednica opština Sjeverne Dalmacije i Like osnovana 27. lipnja 1990. u općinama gdje je na nekoliko mjeseci ranije održanim izborima većinu osvojila nacionalistička Srpska demokratska stranka. Nakon što su se odmetnutim općinama oko Knina pridružile i općine Banije i Korduna, to je područje u jesen 1990. proglasilo SAO Krajinu.

Druga SAO je bila SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, osnovana na područjima istočne Hrvatske u lipnju 1991. Posljednja SAO je bila SAO Zapadna Slavonija, formalno osnovana u kolovozu 1991. kada je u drugim dijelovima Hrvatske već buknuo Domovinski rat.

Ivan Lacković Croata, slikar – 2004.

Lacković Croata, Ivan, hrvatski naivni slikar i grafičar, rođen u Batinsk0i 1932, umro u Zagrebu, 29. kolovoza 2004, u slikarstvu samouk.

Croata je bio je nadničar i poljodjelac te listonoša u Zagrebu od 1957., kada je počeo slikati temperom i uljem na staklu.

Isprva je slikao kompozicije s elementima pučke fantazmagorije i legendi (Dvoglavi konj, 1963; Lamentacija nad mrtvim pijetlom, 1965; Maškare, 1969), potom poetične prizore podravskoga zavičaja. Romantičnim prikazima godišnjih doba, najčešće zime, davao je lirski i sjetni sadržaj znakovite i skrivene simbolike (Zima, 1970; Četiri godišnja doba, 1973).

U golemu grafičkom i crtačkom opusu, ostvarenom preciznim i lapidarnim crtežom, dosegnuo je jedinstven lirski izraz. Izdao je mnogobrojne grafičke mape (Zodijak, 1974; I musici, 1982; Tišine, 1989; Oče naš, 1990; Stop the war in Croatia, 1991; Kronika nevolje, 1994). Ilustrirao je pjesnička i prozna djela P. Preradovića, S. Kolara, M. Krleže, J.-L. Depierrisa i dr. Bavio se scenografijom, oblikovanjem plakata i poštanskih maraka, izrađivao nacrte za tapiserije, porculan i vitraje.

Prema njegovim motivima Četiri godišnja doba načinjen je svečani zastor za HNK u Zagrebu (1994). God. 1987. u Lackovićevu rodnome mjestu otvorena je Galerija »Batinska«, zavičajna zbirka njegovih radova. Bio je zastupnik u Županijskom domu Hrvatskoga sabora 1993–2001.