NA DANAŠNJI DAN: Lavoisier, Majka Terezija, sporazum Cvetković-Maček, Lindbergh, Afrić i Vlak slobode

Antoine Laurent de Lavoisier, francuski kemičar – 1743.

Antoine Laurent de Lavoisier rođen u Parizu 26. kolovoza 1743., bio je francuski kemičar.

Mnogi su znanstvenici svojim radom i otkrićima pridonijeli razvoju prirodnih znanosti, no temelje suvremene kemije postavio je francuski kemičar Antoine Laurent Lavoisier. Diplomirao je pravo, a zatim upisao studij prirodnih znanosti. Sam je osmišljavao naprave i posuđe za pokuse, upotrebljavao je vagu te uveo vaganje kao objektivno mjerenje.

Otkrio je zakon o očuvanju mase, sastav vode i zraka i njegovu ulogu u sagorijevanju i disanju. Proglasivši zakon o neuništivosti materije osnovom kemijskih zbivanja, uvodi egzaktne fizikalne metode mjerenja u kemijska istraživanja.

Do sredstava za svoja istraživanja dolazio je zakupništvom ubiranja poreza, ali kada su zakupnici u revoluciji kolektivno i lažno osuđeni na smrt, i on 1794. dolazi pod giljotinu.

Majka Terezija, časna sestra albanskog podrijetla – 1910.

Majka Terezija, rođena u Skoplju 26. kolovoza 1910., bila je časna sestra albanskog i vlaškog podrijetla te indijskog državljanstva. Rođena je pod imenom Agnes Gonxha Bojaxhiu. Osnovala je katoličku redovničku zajednicu Misionarke ljubavi u indijskoj Kalkuti 1950. godine.

Više od 45 godina služila je siromašnima, bolesnima, siročadi i umirućima. Misionarke ljubavi od početne male zajednice s vremenom su prerasle u zajednicu koja broji 5 000 redovnica u oko 600 misija, škola i skloništa u 120 država svijeta. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Majku Tereziju blaženom 19. listopada 2003. godine.

Od 1970. godine, međunarodno je prepoznata kao humanitarka i pomoćnica siromašnih i nemoćnih. Dobitnica je Nobelove nagrade za mir 1979., te mnogih drugih međunarodnih nagrada, među kojima se ističu najviše indijsko civilno odličje ‘Bharat ratna’ iz 1980. za njen humanitarni rad, počasno državljanstvo SAD-a, Nagrada Albert Schweitzer itd. Misionarke ljubavi nastavljaju pomagati siromašnima i potrebnima širom svijeta pa tako djeluju i u Hrvatskoj.

Majka Terezija više puta boravila je u Hrvatskoj, prvi put još 1928. godine. Župnik njene župe u rodnom Skoplju bio je hrvatski svećenik Franjo Jambreković, koji je utjecao na nju, a u Indiji je surađivala s hrvatskim svećenikom Antom Gabrićem. Skupština grada Zagreba 19. srpnja 1990. proglasila ju je počasnom građankom grada Zagreba.

Potpisan Sporazum Cvetković-Maček – 1939.

Sporazumom Cvetković-Maček stvorena Banovina Hrvatska. Sporazum su, u Božjakovini, sklopili predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Hrvatske seljačke stranke (također i Seljačko-demokratske koalicije) Vladko Maček. Sporazum je doveo do formiranja koalicijske vlade u kojoj je Maček postao potpredsjednik, te do proglašenja Banovine Hrvatske.

Novu autonomnu teritorijalnu jedinicu činile su dotadašnje banovine Savska i Primorska, kotari Dubrovnik, Ilok, Šid, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica. Imala je veliko značenje jer je njome obnovljena hrvatska državnost te je napokon ostvarena autonomija od Beograda, a većina Hrvata napokon se našla u zajedničkoj teritorijalnoj jedinici. Srpska pravoslavna crkva nije podržavala hrvatsku autonomiju, a Ustaše i drugi hrvatski radikalni nacionalisti nisu bili zadovoljni sporazumom sa Srbima.

Rat na prostorima jugoistočne Europe sve se više širio. Iako su se i Kraljevina Jugoslavija i Banovina Hrvatska trudile ostati neutralne, Jugoslavija 25. ožujka 1941. ulazi u Trojni pakt. Pod patronatom Njemačke i Italije 10. travnja osnovana je marionetska država sila osovine – Nezavisna Država Hrvatska (NDH).

Charles Lindbergh, zrakoplovac 1974.

Slavljen kao najbolji i najhrabriji letač svojega doba. Znamenit je njegov let preko Atlantika, kojeg je izveo sam neprekidno letjevši od 20. do 21. svibnja 1927., preletjevši od New Yorka do Pariza zrakoplovom Duh Saint Louisa 5809 kilometara. Za taj podvig dodjeljena mu je Medalja časti, najviše vojno odlikovanje Sjedinjenih Država. Lindbergh je svoju slavu iskoristio kako bi unaprijedio civilno zrakoplovstvo.

Lindberghov sin je otet 1932. iz obiteljske kuće u New Jerseyju i kasnije ubijen. Novine su taj događaj nazvale Zločin stoljeća. Bruno Hauptmann čovjek koji je osuđen za otmicu je pogubljen električnom stolicom, a taj događaj je potaknuo donošenje Lindberghovog zakona kojim je otmica proglašena saveznim zločinom.

Prije ulaska SAD-a u Drugi svjetski rat Lindbergh je postao glavni zagovornik nestupanja Amerike u rat. Bio je vođa udruge Najprije Amerika, najveće antiratne udruge. Vjerovao je kao i mnogi Amerikanci tog doba, da bi premoćna snaga Amerike porazila Hitlera ali bi time ostavila Europu na milost sovjetske Rusije što bi uzrokovalo uništenje zapadne civilizacije. Izjavljivao je da nitko s osjećajem za ljudsko dostojanstvo ne može opravdavati progone Židova u Njemačkoj.

Isticao je, iako razumije želju američkih Židova i Britanije da uvuku Ameriku u rat, ulazak u rat nije u američkom interesu. Upozoravao je na veliki židovski utjecaj na američke medije, film, radio i vladu. “Ne možemo ih kriviti što se brinu za ono što vjeruju da je u njihovim interesima ali se isto tako moramo brinuti za naše vlastite. Ne smijemo dopustiti da prirodne strasti i predrasude drugih naroda vode našu zemlju u propast.” Te njegove riječi mnogi su kritizirali kao antižidovske i antiameričke.Lindbergh je optuživan da je nacistički simpatizer. Osobno je vjerovao u nadmoćnost Nordijske rase i u eugeniku. Nakon ulaska Amerike u rat pomagao je ratne napore i letio u borbenim misijama na Pacifičkom bojištu. Poslije rata posvetio se brojnim akcijama za očuvanje okoliša.

Vjekoslav Afrić, hrvatski glumac, redatelj i scenarist – 1980.

Nakon završetka Državne glumačke škole u Zagrebu 1927, Afrić radi kao glumac u Splitu, Sarajevu i Beogradu, a od 1930. u Zagrebu, gdje glumi najčešće klasične dramske likove; Hamleta , Raskoljnikova, kneza Miškina i slične karaktere.

Već od 1942. priključuje se partizanima, tamo organizira kazališnu djelatnost. Vjekoslav Afrić je zaslužan za očuvanje izvornog teksta Jame Ivana Gorana Kovačića.

Nakon oslobođenja 1945 godine, Afrić je jedan od začetnika kinematografije u FNRJ u republikama gdje je nije nikad bilo, a za matičnu hrvatsku kinematografiju je jedan od pionira nove, socijalističke kinematografije. Isprva se okušao kao glumac u sovjetsko – jugoslavenskoj koprodukciji u filmu V gorah Jugoslaviji (U planinama Jugoslavije), 1946.

Prema vlastitu scenariju režirao je prvi poslijeratni dugometražni igrani film u ondašnjoj FNRJ, antologijsku Slavicu (1947.) priču o požrtvovnosti i pogibiji mlade partizanke (Irena Kolesar). Ondašnja publika je dobro primila taj film. Nakon toga snimio je film Barba Žvane (1949.) o hrabrom istarskom starcu-rodoljubu, koji pomaže partizanima. Njegov treći film Hoja! Lero! iz 1952., priču iz daleke slavenske prošlosti, kritika nije dobro ocijenila, te je nakon toga Afrić napustio rad na filmu. Nakon toga posvetio se pedagoškom radu, bio je jedan od osnivača Visoke filmske škole u Beogradu, gdje je poslije bio direktorom.

Vjekoslav Afrić, hrvatski glumac, redatelj i scenarist umro je u Splitu, na današnji dan 1980. godine

Vlak slobode – 1995.

Dana 26. kolovoza 1995. Vlak slobode‎ krenuo iz Zagreba za Split, preko Karlovca, Gospića i Knina, simbolički obnovio željezničku vezu između sjevera i juga Hrvatske.

Vlak slobode je naziv za željezničku kompoziciju od 21 vagona kojom je 26. kolovoza 1995., dvadesetak dana poslije operacije Oluje, simbolično ponovno uspostavljena željeznička veza između Zagreba i Splita. Vlak je krenuo u 8.07 sati iz Zagreba, preko Knina do Splita. U tom povijesnom vlaku bili su tadašnji predsjednik Franjo Tuđman i mnogi državni dužnosnici, kao i prognanici s dotad okupiranih područja te kulturni i javni djelatnici.

Dvadesetak dana poslije Oluje već je uspostavljena željeznička veza između Zagreba i Splita. Prva kompozicija, koja je ne bez razloga, nazvana Vlakom slobode, 26. kolovoza 1995. ponovno je povezala Hrvatsku i izazvala sljavljeničko oduševljenje na putu od Zagreba preko Karlovca, Gospića i Knina do Splita. U tom povijesnom vlaku, bili su predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman, mnogi državni dužnosnici i stranački prvaci, prognanici te kulturni i javni djelatnici. Na svim postajama, predsjednik Tuđman podsjećao je na dane Domovinskoga rata i uspješnu Oluju, zagovarajući što brži povratak prognanika u svoje domove. U to je vrijeme Hrvatska brinula za 380.000 protjeranih građana. Tuđman je osudio i sve incidente te pozvao hrvatske ljude da se ne osvećuju i da ne uništavaju kuće Srba, koji su otišli. Osobito je svečan bio doček Vlaka slobode u kraljevskom gradu Kninu, na čijoj se tvrđavi od 5. kolovoza vijorio hrvatski barjak. Goste su pozdravili pripadnici Četvrte i Sedme gardijske brigade koji su svojim udarom na Knin zauvijek srušili četničku fatamorganu o Velikoj Srbiji. Oslobađanje Knina, Tuđman je ocijenio kao stvaranje temelja za samostalnu i nezavisnu suverenu Hrvatsku za buduća stoljeća. I cijeli Split s okolicom oduševljeno je pozdravio dolazak Vlaka slobode. Nezaboravna scena dogodila se kada je Tuđman upitao: „Što mi preostaje da vam još obećam?”, a nepregledno mnoštvo na splitskoj rivi odgovorilo je poklicima: „Vukovar, Vukovar!”

Ni predsjednik Tuđman nije ostao dužan, ustvrdio je da će hrvatski narod svojom politikom osloboditi Vukovar, simbol otpora u obrani i uspostavi nezavisne Hrvatske i istočnu Slavoniju, zapadni Srijem i Baranju, koji su bili i ostali hrvatska zemlja. Tuđmanovo obećanje iz Splita, ostvareno je 8. lipnja 1997. kada je tijekom mirne reintegracije hrvatskoga Poduvavlja, Vlak mira stigao iz Zagreba u Vukovar.