NA DANAŠNJI DAN: Ivan Zajc, Albert Haler, Marija Ružička Strozzi, Vice Vukov, Aleksandr Solženjicin i Fra Bonaventura Duda
Rođen Ivan Zajc, hrvatski skladatelj i dirigent – 1832.
Hrvatski skladatelj i dirigent Ivan Dragutin Stjepan Zajc, znan kao Ivan pl. (plemeniti) Zajc, rođen je 3. kolovoza 1832. godine u Rijeci. Nakon studija na konzervatoriju u Milanu živio je i radio u Rijeci, Beču te Zagrebu. Iza sebe je ostavio opus od oko 1200 raznovrsnih djela za orkestar (Simfonička glazbena slika), za komorne sastave, za klavir, zatim 19 opera (Mislav, Ban Legent), 26 opereta, scensku muziku (za Dubravku Ivana Gundulića), oratorij Oče naš, oko 50 kantata (Dolazak Hrvata), 19 misa, 14 Ave Maria, 200 zborova (Glasna jasna, Putnik) i 170 solo pjesama (Miruj, miruj, srce moje; Moja lađa; Vir; Lastavicom; Domovini i ljubavi; Djevojka i ruža).
Albert Haler, teoretičar književnosti – 1883.
Hrvatski estetičar, esejist, kritičar i književni povjesničar Albert Haler rođen je 3. kolovoza 1883. godine u Vrgorcu.
Studij klasične filologije završio je u Beču, a tijekom studija bavio se i filozofijom. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1927. tezom “Gundulićev Osman s estetskog gledišta”. Od 1909. do 1943. radio je kao gimnazijski profesor i ravnatelj u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu. 1943. imenovan je profesorom etike i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Književne kritike, članke i eseje objavljivao je u brojnim časopisima između 1899. i 1945. Glavno njegovo djelo iz teorije književnosti je Doživljaj ljepote (1943.). U svibnju 1945. Haler se povlači s izbjeglicama iz Zagreba. Stradao je u Sloveniji pod nerazjašnjenim okolnostima.
Marija Ružička Strozzi, hrvatska kazališna glumica – 1850.
Hrvatska glumica i znamenita tragetkinja Marija Ružička Strozzi rođena je 3. kolovoza 1850. godine u moravskom gradiću Litovelu. Na pozornici je nastupala neprekinutih 68 godina, sve do 1936. godine. Lik Marije Ružičke Strozzi ovjekovječen je na svečanom zastoru Hrvatski preporod Vlahe Bukovca, a bila je jedina scenska umjetnica kojoj je još za života postavljena bista u HNK u Zagrebu.
Vrhunce je dosegnula kao Hekuba (Euripid – F. Werfel, Trojanke), Gđa Alving i Aase (Ibsen, Sablasti i Peer Gynt) te Mara Beneša i Majka Jugovića
Unatoč ponudama iz Praga, Beča i Amerike, ostala je vjerna zagrebačkomu kazalištu, gdje je ostvarila oko 600 uloga te ostavila jedinstven trag u povijesti hrvatskoga glumišta.
Vice Vukov, estradni umjetnik, publicist i političar – 1936.
Jedan od najpoznatijih hrvatskih estradnih umjetnika, publicist i političar Vice Vukov rođen je 3. kolovoza 1936. godine u Šibeniku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je filozofiju i talijanski jezik i književnost. Pjevačku je karijeru započeo početkom 1959. pozivom na jednu audiciju za pjevače, nakon koje mu pristupa direktor opatijskog festivala Josip Stojanović koji mu nudi nastup na tom festivalu. U Opatiji nastupa iste godine s pjesmom Mirno teku rijeke te osvaja prvo mjesto i praktički preko noći postaje najpoznatiji glazbenik u tadašnoj Jugoslaviji. Njegova pjevačka karijera bila je na vrhuncu 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, kad je osvajao sve najvažnije hrvatske festivale i bivšu Jugoslaviju predstavljao na natjecanjima za pjesmu Eurovizije. U vrijeme Hrvatskog proljeća Vice Vukov završio je na crnoj listi pedesetorice najistaknutijih ličnosti iz hrvatskog masovnog pokreta (MASPOK), zbog čega je bio prisiljen napustiti Hrvatsku, u koju se vratio 1976. godine. Početkom devedesetih, nakon raspada Jugoslavije i osamostaljenja Hrvatske, bio je blizak sa tadašnjim predsjednikom Tuđmanom. No, ubrzo se razilaze zbog drukčijih političkih stavova, nakon čega pristupa Hrvatskoj narodnoj stranci. Iz HNS-a odlazi 1997. nakon pristupanja Hrvatskih nezavisnih demokrata toj stranci. 1999. objavljuje knjigu “Pogled iza ogledala” u kojoj su prikupljeni svi njegovi novinski tekstovi. Iste godine postaje član Gradskog savjeta Socijaldemokratske Partije Hrvatske. 5. siječnja 2001. imenovan je za veleposlanika Republike Hrvatske u Švicarskoj. 17. studenog 2005. u zgradi Hrvatskog sabora spotiče se na stepenicama i pada, pri čemu zadobiva teške ozljede glave. Bio je hospitaliziran i podvrgnut operaciji nakon koje pada u komu. U studenom 2007. liječnici objavljuju kako povremeno dolazi svijesti i kako mu je zdravstveno stanje stabilno. 24. rujna 2008. godine nakon 34 mjeseca borbe za život, preminuo je u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti u Rockfellerovoj ulici u Zagrebu, u 72 godini života.
Aleksandr Solženjicin, ruski književnik – 2008.
Solženjicin, Aleksandr Isajevič, ruski književnik (Kislovodsk, 11. XII. 1918 – Moskva, 3. VIII. 2008). Studirao matematiku i filozofiju. U II. svjetskom ratu dragovoljac, topnički časnik u istočnoj Njemačkoj, uhićen zbog kritike Staljina (1945) te osuđen na 8 godina zatvora, s progonstvom u Sibir. Rehabilitiran 1956, djeluje kao učitelj u Rjazanju. Jedan od najpoznatijih sovjetskih pisaca disidenata, već prvim kratkim romanom Jedan dan Ivana Denisoviča (1962) otvorio temu Staljinovih logora. U romanima Odjel za rak i U prvom krugu razvija razornu kritiku staljinizma čime zaokuplja svjetsku pozornost te dobiva i Nobelovu nagradu za književnost 1970. Djelo Arhipelag Gulag (1973–78), u kojem je sakupio golem materijal i svjedočanstva o stradanjima u logorima, tiskano je u inozemstvu, a u zemlji ga je izložilo osudama te protjerivanju iz SSSR-a (1974). Živio u Švicarskoj i SAD-u, gdje je i objavljivao književne i političke radove i polemike; u 1990-ima ponovno u Rusiji. Njegovo je djelo, premda pisano u dobroj tradiciji ruskoga realizma, često ostajalo u sjeni osobnoga političkog značenja. Shvaćanje pojedinih ruskih tema i njegov odnos prema Zapadu (Rusko pitanje koncem XX. stoljeća; Dva stoljeća zajedno i dr.) pribavilo mu je i kritike zbog ruskoga nacionalizma i ortodoksije. Ostala važnija djela: Kolovoz 1914. (povijesni roman; poslije s nastavcima u trilogiji Crveni kotač); Hrast i tele (uspomene); Pruske noći (pjesme); Lenjin u Zürichu; Pismo sovjetskim vođama; Tiho teče Don (politički spisi) i dr. (Prolexis)
Fra Bonaventura Duda – 2017.
Roko Bonaventura Duda rođen je u Rijeci 14. siječnja 1924. godine. Podrijetlom je s otoka Krka, iz mjesta Krasa, gdje je pohađao osnovnu školu (1929.-1933.). Nakon dva razreda građanske škole na Sušaku, pohađa u Varaždinu Franjevačku klasičnu gimnaziju (1935.-1944.). U Franjevački red stupa 14. kolovoza 1941. godine i tada uzima ime fra Bonaventura. Studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1944.-1950.). U tom razdoblju profilirao se i kao glazbenik uz tadašnjeg orguljaša franjevačke crkve u Zagreb, fra Kamila Kolba. Za svećenika je zaređen 15. siječnja 1950. godine, a u prosincu 1952. postiže gradus licencijata iz teologije. Od jeseni 1954. do lipnja 1957. nalazi se na poslijediplomskome studiju u Rimu, najprije na Antonianumu (1954.-1955.), gdje je doktorirao iz teologije, a potom na Papinskome biblijskome institutu (1955.-1957.), gdje je postigao biblijski licencijat.
Istaknuti je biblijski prevoditelj i promicatelj duha Drugoga vatikanskog koncila. S franjevcem Zorislavom Lajošem pokreće list Glas s koncila iz kojega će nastati današnji Glas Koncila (1963.). Pokretač je i (s J. Kaštelanom) glavni urednik prijevoda Biblije u izdanju Stvarnosti (1968.). Preveo je (s J. Fućkom) Novi zavjet i priredio novi hrvatski Lekcionar (od 1969.). Sudjelovao je u osnivanju nakladničke kuće Kršćanska sadašnjost i Teološkog društva Kršćanske sadašnjosti (od 1968.). Dobitnik je znanstvene nagrade Annales Pilar Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar za 2004. godinu. Od 2010. dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za društvene znanosti.
Fra Bonaventura Duda umro je u Varaždinu 3. kolovoza 2017. godine.
