NA DANAŠNJI DAN: Frano Kršinić, Marija Fabković, Aleksandar Flaker, Narodni sabor Hrvatske, nesreća u Rudinama i Josip Bobi Marotti

Frano Kršinić, kipar – 1897.

Hrvatski kipar 20. stoljeća, Frano Kršinić, rođen je 24. srpnja 1897. godine u Lumbardi na Korčuli. U javnoj muškoj građanskoj školi u Korčuli učio je modeliranje i klesanje. Na daljnje školovanje otišao je u Zagreb, u Obrtnu školu.

Osjećajući da bi mogao još napredovati, a prema preporuci učitelja Quida Kociana, na jesen 1916. upisuje Umjetničku akademiju u Pragu, gdje je diplomirao 1920. godine. Praške radove donosi u Zagreb, te u svibnju 1921. priređuje prvu samostalnu izložbu u salonu Ullrich izlažući 34 kipa raznolike tematike, većinom u gipsu, te 11 terracotta i 1 mramor.

Modelira ženske aktove varirajući Štursine teme pročišćavanjem kompozicije i kompaktnijim modeliranjem (Toaleta, Kod kupanja), te motive vezane uz zavičaj, more i mladost (Pastir, Ribar, Žetelica, Ofelija). Od učitelja je stekao sklonost mekim oblicima djevojačkih aktova, te uz poneku socijalnu temu vrlo malo prihvaća ekspresionizam i sveprisutni meštrovićevski utjecaj. Bogatom plastičnošću, mekoćom oblika i dopadljivim temama brzo postaje prepoznatljiv i omiljen kipar, sa dobrom prodajom i javnim narudžbama.

Kršinić je 1929. godine sujelovao u osnivanju grupe Zemlja, no brzo je iz nje istupio zbog nesuglasica oko zadobivanja Meštrovićeve podrške. Njegova pojava u hrvatskom kiparstvu označava prekid s naturalističkom faktografijom i ilustrativnošću uljepšanog realizma, narativnog akademizma i ornamentalnih oblika secesije.

Kršinić je majstor lirskog oblika, a najviše domete postigao je u ženskim aktovima i figuralnim kompozicijama i bronci, kamenu i mramoru. Za života je održao 10 samostalnih izložbi te je sudjelovao na 153 kolektivne. Dobitnik je brojnih nagrada, a o njemu su kratke dokumentarne filmove snimili Bogdan Žižić “Jutro čistog tijela” 1969. godine, Danijel Marušić 1977. godine, Jakov Sedlar 1978. i Milka Ganza 1980. godine. Kršinić je umro u Zagrebu, 1982. godine.

Marija Fabković, prosvjetna radnica i borac za prava žena u Hrvatskoj – 1915.

Marija Fabković bila je hrvatska prosvjetna radnica, pedagoginja i spisateljica, rođenjem Čehinja iz Praga. Bila je prva kvalificirana učiteljica tjelovježbe za građanske i učiteljske škole te borac za prava žena u Hrvatskoj.

U Pragu je završila pučku i učiteljsku školu, zatim i večernju školu za više obrazovanje žena. U Pragu je upoznala i naprednog pedagoškog i javnog djelatnika Skendera Fabkovića, jednog od osnivača Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora, udala se za njega i preselila se u Hrvatsku. Budući da je prihvatila ideje naprednih pedagoga 18. i 19. stoljeća, borila se riječju i perom za slobodnu školu, za nastavu kojom se odgaja i duh i tijelo. Kako bi što bolje podučavala, 1873. polaže u Pragu ispite iz prirodopisa, matematike, francuskog jezika i gimnastike.

U Hrvatskoj je bila među prvim promicateljima vrijednosti tjelesnog odgoja u zdrastvenom, moralnom i intelektualnom razvitku mladeži. Kada je 1871. godine na poticaj Ivana Filipovića osnovan Hrvatski pedagoško-književni zbor, Marija Fabković bila je jedina žena – suosnivač i član. Bila je pokretačica i urednica Ženske biblioteke (1872). Pisala je i prevodila sa češkoga, njemačkoga i francuskog jezika za pedagoške i književne časopise i listove, napisala stotinjak članaka, rasprava i drugih priloga. Umrla je 24. srpnja 1915. godine u Zagrebu.

Aleksandar Flaker, hrvatski književni teoretičar- – 1924.

Dana 24. srpnja 1924. godine u poljskom gradu Białystoku rođen je Aleksandar Flaker, hrvatski književni teoretičar i esejist poljskog porijekla, prevoditelj, autor značajnih stručnih i naučnih radova iz područja ruske i hrvatske književnosti, komparativne književnosti i teorije književnosti.

Najvažnija problemsko-tematska polja kojima se Flaker bavio su: ruska i hrvatska književnost, komparatistika, avangardna književnost i kultura, intermedijalne i interkulturalne studije. Bio je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, dopisni član Poljske akademije umjetnosti (Krakow), počasni član Mađarske akademije znanosti i umjetnosti, Društva hrvatskih književnika i PEN kluba.

Dobitnik je značajnih nagrada i priznanja za svoj književno-znanstveni rad (Nagrada za životno djelo Vladimir Nazor 1984., Kiklop za životno djelo 2009. i dr.). Umro je u Zagrebu, 25. listopada 2010. godine.

ZAVNOH na Markovu trgu – 1945.

Održava se četvrto zasjedanje ZAVNOH-a u sabornici na Markovom trgu i mijenja naziv u Narodni sabor Hrvatske.

Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, bilo je najviše tijelo narodne vlasti u Hrvatskoj tijekom antifašističkoga rata. Prvo zasjedanje održano je u Otočcu i na Plitvičkim jezerima. ZAVNOH je formalno preuzeo funkciju najvišega političkog tijela Narodnooslobodilačkoga pokreta, ali je de facto obavljao i funkciju najvišega organa vlasti Hrvatske.

Za predsjednika je izabran Vladimir Nazor. Drugo zasjedanje održano je u Plaškom, donesen je proglas o vraćanju Hrvatskoj Istre, Zadra, otoka i drugih teritorija pod talijanskom okupacijom. Na trećem zasjedanju u Topuskom ZAVNOH je proglašen vrhovnim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom i najvišim organom državne vlasti demokratske Hrvatske, donesena je odluka o pristupanju Hrvatske u federativnu Jugoslaviju na temelju prava na samoodređenje. Dana 14. travnja 1945. izvršna funkcija ZAVNOH-a prenesena je na prvu narodnu vladu Hrvatske koju je sastavio Vladimir Bakarić.

Na četvrtom zasjedanju u Zagrebu ZAVNOH je promijenio ime u Narodni sabor Hrvatske. Odluke ZAVNOH-a imale su presudno i dalekosežno značenje u obrani hrvatske državnosti te su bile ustavno-pravni temelj suvremene Republike Hrvatske.

Željeznička nesreća u Rudinama – 2009.

Dana 24. srpnja 2009. godine prevrnuo se nagibni vlak na relaciji Zagreb-Split u mjestu Rudine blizu Kaštela. U nesreći je poginulo šestero ljudi, a 55 je ozlijeđeno.

U vlaku je bio 91 putnik. Vlak se prevrnuo i klizio na boku, a preminuli putnici stradali su od ozljeda glave. Najveća je to željeznička nesreća u samostalnoj Hrvatskoj.

Josip Bobi Marotti, hrvatski glumac – 2011.

Josip Bobi Marotti, hrvatski glumac (Maribor, 18. XII. 1922 – Zagreb, 24. VII. 2011). U Zagrebu 1943. završio glumačku školu, nastupao u partizanskim kazališnim družinama, zatim u Rijeci, a od 1949. do 1953. u zagrebačkom HNK-u.

Jedan od osnivača DK “Gavella”, gdje nastupa od osnivanja 1953. Uz naglašene simpatije publike, glumac široka raspona klasičnoga (Sofoklo, Shakespeare, Ibsen i dr.), suvremenoga (Beckett, Genet i dr.) i hrvatskoga nacionalnog (Držić, Krleža i dr.) kazališnog repertoara, istaknuo se u interpretacijama dramskih likova, kao i komičnih uloga, te u dječjim televizijskim serijama (Dvadeset slavnih).