NA DANAŠNJI DAN: Aleksandar Veliki, Prvi križarski rat, pokolj u Lovreću, Splitska deklaracija i Veljko Rogošić
Aleksandar Veliki, makedonski kralj i veliki antički vojskovođa – 356 pr.n. e.
Aleksandar, koji će kasnije postati Veliki, sin Filipa Drugog i Olimpije, rođen je 22. srpnja 356. godine prije Krista u sjevernom dijelu Grčke. Strogi otac Filip priuštio je Aleksandru najbolje spartansko obrazovanje. Njegov odgojitelj bio je starogrčki filozof i znanstvenik Aristotel.
U dvadesetoj godini Aleksandar postaje kralj svih Makedonaca i politički ujedinjuje grčki svijet. Učvrstivši vlast kreće s 30 tisuća pješaka i 5 tisuća konjanika na trijumfalni osvajački pohod u Aziju. Pobijedivši nedaleko od Troje perzijsku vojsku, cijela Mala Azija dolazi pod njegovu vlast. Potukavši ponovno Perzijance kod Isa, kreće na Feniciju.
Nakon sedam mjeseci opsade razara Tir, ulazi u Egipat i osniva grad Aleksandriju koja postaje važno kulturno središte i preuzima trgovinu srušenog Tira. Prelazi Eufrat i Tigris, te u istočnoj Mezopotamiji pobjeđuje i treći put perzijskog kralja Darija Trećeg. Osvojivši Perziju, nastavlja vladavinu kao nasljednik perzijskih kraljeva.
Nakon toga Aleksandar kreće na Indiju. U proljeće 327. godine prije Krista pokorivši sve zemlje kroz koje je prolazio, prelazi planinski masiv Hindukuš, rijeku Ind, pobjeđuje kralja Pora i bori se prvi put protiv bojnih slonova. Zbog otpora vojnika izazvanog velikim naporima i bolestima, Aleksandar odustaje od daljnjeg prodiranja na istok i vraća se, a njegova flota, izgrađena u Indiji, kreće morem u Perzijski zaljev.
U proljeće 325. godine prije Krista počinju u Babilonu pripreme za veliku ekspediciju u sjevernu Afriku. U trenutku kad je sve govorilo u prilog pobjede nad Kartagom, Aleksandar Veliki umire od malarije u Babilonu, 13. lipnja, u 33. godini. Aleksandar Veliki stvorio je carstvo koje prostranstvom nije dotad postojalo.
Njegovu vojsku pratili su znanstvenici koji su istraživali nepoznate krajeve kroz koje su prolazili tako da se znanje iz zemljopisa i biologije znatno proširilo.
Prvi križarski rat – 1099.
Na današnji dan 1099. godine Godefroy de Bouillon izabran za prvog “Zaštitnika Svetoga Groba Gospodnjeg” Jeruzalemskog kraljevstva.
Križarski ratovi su niz ratova što su ih kršćani zapadne i srednje Europe na poticaj papâ vodili od kraja XI. do u drugu polovicu XIII. st. protiv Seldžuka, Fatimida i drugih islamskih dinastija i država za oslobođenje svetih mjesta u Palestini, posebice Kristova groba u Jeruzalemu, iz ruku muslimana.
Prvi organizirani sukob kršćanskih ratnika protiv seldžuka izbio je nakon što je papa Urban II. (1088.-1099.), na crkvenim saborima u Piacenzi i Clermontu, održanima 1095. godine, pozvao na rat protiv muslimana za oslobođenje Jeruzalema, obećavši sudionicima oprost od svakoga grijeha. Njegov su poziv prihvatili brojni zapadnoeuropski velikaši, a potom i širi društveni slojevi.
Prvi križarski rat od 1096. do 1099. vodili su veliki francuski, flandrijski i normandijski velikaši, među kojima su se isticali Godefroy de Bouillon i njegov brat Balduin I. Oni su na Istok krenuli u kolovozu 1096. preko Balkana i Bizanta, a 1099. osvojili su Jeruzalem, opljačkali ga i počinili velik pokolj stanovništva. Pobjednici su potom osnivali svoje feudalne države na osvojenom području.
Pokolj u Lovreću – 1943.
Pokolj u Lovreću 22. srpnja 1943. je bio pokolj kojeg su počinili pripadnici pripadnici nekoliko stotina Talijana iz divizije “Bergamo”, skupa sa stotinjak kninskih četnika popa Đujića, te oko stotinu (pretežito vojvođanskih) Nijemaca, s kojima su bili i vojvođanski Srbi (SS-ova folksdojčerska divizija Princ Eugen).
Dakle, oružane snage, koje su činile talijanski, njemački i ustaško-domobranski pripadnici poduzeli su oružanu akciju da unište štabove i jedinice Cetinskog partizanskog odreda kojeg su činili pripadnici Mosorskog partizanskog bataljuna i Sinjskog partizanskog bataljuna. Oružana neprijateljska akcija je bila dio ili sastavnica talijanske operacije pod nazivom „Biokovo-Mosor“ koja je angažirala oko 15.000 neprijateljskih vojnika u cilju potpunog uništenja NOP-a i partizanskih štabova i jedinica.
Istodobno, krenuo se u akciju odmazde nad nedužnim civilnim stanovništvom. Ubili su ili strijeljali 97 žitelja svih uzrasta, a uhapsili 91 i internirali 833 ljudi. Neprijatelj je sistematski je spalio i opljačkao više sela. U kući Mate Frankića je zatvoreno 24 žitelja koje su žive zapalili talijanski vojnici, dok su pripadnici ustaško-domobranskih jedinica na zahtjev talijanskog zapovjednika pobili zarobljene partizanski borce.
U talijanskoj operaciji „Biokovo-Mosor“ četničke horde, u organizaciji talijanskih OS, na najsvirepiji način ubili su 33 nedužne osobe u više mjesta Imotske krajine, pljačkajući duž puta zapalili su više kuća. Najviše ih je ubijeno u Zagvozdu, te u Imotskom, Donjim i Gornjim Vinjanima.
Splitska deklaracija – 1995. godine
Dana 22. srpnja 1995. godine hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović potpisali su Splitsku deklaraciju, punog naziva „Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“. Dogovoreno je zajedničko i koordinirano djelovanje hrvatskih snaga i snaga Armije BiH. Posredovao je, uz blagoslov Washingtona, tadašnji turski predsjednik Süleyman Demirel. Na temelju toga sporazuma hrvatske su snage mogle ući na teritorij BiH.
Veljko Rogošić, plivački maratonac – 2008.
Hrvatski maratonac Veljko Rogošić prvi je plivač u povijesti koji je preplivao Sredozemno more između Sicilije i rta Bon u Tunisu. Trebalo mu je 50 sati i 25 minuta. Bilo je to 22. srpnja 2008. godine.
Rogošić je plivačku karijeru započeo je u Jadranu, a svoj prvi plivački rekord oborio je 1960. godine u disciplini 400 metara slobodno.
Od djetinjstva se bavio plivanjem, a 1971. godine preplivao je dionicu Supetar-Split. Te iste godine osvojio je titulu svjetskog prvaka u daljinskom plivanju. Bio je višestruki državni rekorder na 200 m delfin, 400 i 1500 m slobodno, te svjetski prvak u maratonskom plivanju. Športaš koji je obilježio hrvatsko i svjetsko daljinsko plivanje.
Takmičarskim plivačkim maratonima počeo se baviti u svojim ranim tridesetima, prilikom zalaska profesionalne plivačke karijere, a prvi maraton bila je dionica Supetar-Split iz 1971. godine. Iste je godine u talijanskom Riccioneu osvojio prvu titulu svjetskog prvaka, a od 1971. do 1974. godine proglašavan je za najboljeg maratonca svijeta. Pobjeđivao je na mnogim svjetskim plivačkim maratonima: Saguenay, Aleksandrija, Sydney, Cookov prolaz, Jangce, Tai, Mar del Platu, te Ontario gdje je postavio svjetski rekord.
Godine 2004. u 63. godini života, preplivao je La Manche i postao prvi Hrvat, a ujedno i najstariji čovjek kojem je to uspjelo.
