NA DANAŠNJI DAN: Inkvizicija, Dimitrije Demeter, hrvatski u Dalmatinskom saboru, Požarevački mir, Dinko Štambak, Drašković i Hrvoje Šarinić

Papa Pavao III. osnovao inkviziciju – 1542.

Inkvizicija je kongregacija kardinala s ovlaštenjima za progon heretika, osnovana kako bi se pojačala borba protiv protestantizma.

Inkvizicija je naziv za niz originalno crkvenih pravosudnih institucija od 12. stoljeća do Napoleonskih ratova na prostoru Zapadne Europe. Utemeljene su s ciljem borbe protiv hereze, ali u kasnijim stoljećima im je nadležnost proširena.

Dimitrije Demeter, hrvatski književni i kazališni djelatnik – 1811.

Dimitrije Demeter, hrvatski književni i kazališni djelatnik rođen je u Zagrebu 21. srpnja 1811. Potječe iz trgovačke obitelji grčkog podrijetla. Bio je pjesnik, pripovjedač i dramski pisac, a među kulturnim djelatnicima svojega vremena posebice je zaslužan za razvitak novijega hrvatskoga kazališta, kojem je od 1840. pa do sredine šezdesetih godina XIX. stoljeća bio neprijepornim vođom.

Studirao je filozofiju u Grazu, a medicinu u Beču i Padovi. Za vrijeme studija bavio se književnim radom, a nakon povratka sa studija u domovinu priključuje se ilirskom pokretu. Isprva je radio kao liječnik, a od 1841. godine bavi se samo književnošću.

U svojim dramskim tekstovima nastojao je spojiti tradiciju stare hrvatske knjiženosti s tendncijama u europskoj drami. Koristio se najčešće povijesnim temama da bi izrazio svoje domoljubne težnje i progovorio o aktualnim društvenim prilikama.

Hrvatski jezik u Dalmatinskom saboru – 1883.

Dana 21. srpnja 1883. godine na sjednici Dalmatinskog sabora, prihvaćen prijedlog kojim je hrvatski postao službenim jezikom u Dalmatinskom saboru i Zemaljskom (pokrajinskom) odboru i tada je odlučeno i da se sa strankama mora obraćati hrvatskim jezikom i da u državnu službu nitko ne smije biti primljen ako ne poznaje hrvatski.

Ali, Zbog zatvaranja Sabora nije izglasan prijedlog da hrvatski jezik bude službeni jezik u svim državnim uredima u Dalmaciji. Tek 26. travnja 1909. donesena je odluka da hrvatski jezik bude službeni jezik u sudstvu, upravi i školstvu Dalmacije, koja je stupila na snagu tek 1. siječnja 1912. godine.

Sklopljen Požarevački mir – 1718.

Požarevački mir je sklopljen između Habsburške Monarhije, Osmanskog Carstva i Venecije 21. srpnja 1718. godine u zaključku rata 1716.-1717. i nakon velikih pobjeda princa Eugena Savojskog u bitkama pred Petrovaradinom 1716. i Beogradom 1717. Sklopljen je u šatoru pored Požarevca. Monarhija je tim mirom dobila Temišvarski Banat te istočni Srijem, osvojeni dio Srbije do Ćuprije i Paraćina, pojas južno od rijeke Save u Bosni, te Olteniju (zapadni dio Vlaške). Veneciji je priključeno područje Dalmacije s Imotskim i Vrgorcem. Svi dobici Požarevačkim mirom južno od Save i Dunava poništeni su Beogradskim mirom 1739.

Dinko Štambak, hrvatski književnik – 1912.

Hrvatski književnik, novinar i prevoditelj Dinko Štambak rođen je 21. srpnja 1912. u Donjem Dolcu, malom mjestu u zaleđu Omiša. Kao dijete seli se s obitelji u rodni grad svog oca, Imotski u kojem je proveo djetinjstvo i završio osnovno školovanje. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju, a teologiju u Makarskoj.

Prije zaređenja napustio je život svećenika i otišao na studij u Zagreb, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao jugoslavistiku te francuski i engleski jezik. U Zagrebu je živio boemski, a družio se intenzivno s velikim književnim imenima poput Tina Ujevića, Ivana Gorana Kovačića i Dragutina Tadijanovića.

Radio je kao novinar i korektor u Leksikografskom zavodu koji je vodio Mate Ujević. Umro je u Parizu 1989., a pokopan je u Imotskom. Na obiteljskoj kući podignuta mu je spomen ploča.

Nada Klaić, hrvatska povjesničarka – 1920.

Nada Klaić rođena je u Zagrebu 21. srpnja 1920., a bila je unuka Vjekoslava Klaića, hrvatskog povjesničara, pisca i rektora zagrebačkog sveučilišta. 1943. godine diplomirala je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je od iste godine bila zaposlena kao asistentica.

Godine 1946. doktorirala je tezom Političko i društveno uređenje Slavonije za Arpadovića. Od 1954. bila je privatni docent, a od 1968. redovita profesorica na katedri za hrvatsku povijest. Bavila se razdobljem od doseljenja Slavena do 19. stoljeća. Hrvatsku je medijevalistiku obogatila raspravama iz društvene povijesti, a u knjizi Historija naroda Jugoslavije II. napisala je sveobuhvatan prikaz hrvatske povijesti u ranom novom vijeku, u koju su uključeni elementi gospodarske i društvene povijesti.

Posebnu pozornost obraćala je povijesti gradova. Velik dio njezina rada čini ocjena i objavljivanje izvora. Oslanjajući se djelomice i na prinose starijih povjesničara, analizirala je cjelokupan hrvatski diplomatički materijal ranosrednjovjekovnoga razdoblja, dovodeći u sumnju njegovu autentičnost. Nada Klaić umrla je 2. kolovoza 1988. godine u Zagrebu.

Milorad Drašković ubijen u Delnicama – 1921.

U Delnicama ubijen ministar unutrašnjih poslova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) Milorad Drašković. Atentat je, u znak prosvjeda zbog donošenja Obznane, zakona kojim je zabranjen rad Komunističkoj i drugim ljevičarskim partijama, izvršio Alija Alijagić, pripadnik ljevičarske organizacije “Crvena pravda”.

Drašković je u povijesti ostao upamćen ponajprije kao tvorac Obznane, kojom je Komunistička partija Jugoslavije stavljena izvan zakona, a novostvorena država utonula u teror usmjeren protiv vlastitih građana, pa i cijelih naroda.

Širom socijalističke Jugoslavije po Aliji Alijagiću su nazivane škole, srednjoškolski centri, ulice i kejevi, i to u Beogradu, Bijeljini, Orašju, Sarajevu. O suđenju na kojem mu je donijeta smrtna presuda snimljena je dokumentarna drama. Danas je njegovo ime zaboravljeno.

Zanimljivo je da je u travnju 2005. godine, u beogradskome naselju Petlovo brdo, ulica koja je od nakon Drugoga svjetskoga rata nosila ime Alije Alijagića preimenovana je u Ulicu Milorada Draškovića.

Hrvoje Šarinić, političar – 2017.

Hrvoje Šarinić, četvrti predsjednik Vlade Republike Hrvatske umro je u Zagrebu, 21. srpnja 2017. godine.

Krajem 1989. godine ušao je u politiku. Jedan je od osnivača HDZ-a i bliski suradnik dra Franje Tuđmana. Nakon pobjede HDZ-a na izborima surađuje s Ivom Latinom oko prijenosa vlasti i ustrojava ured predsjednika Franje Tuđmana prema francuskom modelu.

Dana 7. kolovoza 1992. godine dobiva od predsjednika Republike mandat za sastav Vlade i na tom mjestu ostaje do travnja 1993. godine, kad ga je dr. Tuđman odlučio zamijeniti Nikicom Valentićem. Novinari i javnost nisu pozdravili njegove česte izjave na mjestu predsjednika vlade kako tek provodi politiku Franje Tuđmana, a do izražaja je dolazilo i njegovo slabije poznavanje makroekonomske teorije i prakse.

Nakon skandala s Dalmacijacementom, kada su ga mediji optužili za uzimanje provizije od talijanskog partnera, pretvorbe Slobodne Dalmacije, prijema Hrvatske u Međunarodni monetarni fond i izbora za Županijski dom 1993. godine (kada je HDZ izgubio u njegovoj rodnoj Primorsko-goranskoj županiji) podnosi ostavku i postaje čelnik Ureda za nacionalnu sigurnost.

Hrvoje Šarinić bio je i voditelj hrvatskog pregovaračkog tima za pregovore s pobunjenim Srbima, a priznao je i da se deset puta tajno sastao sa Slobodanom Miloševićem.

Obnašao je i poslove voditelja Povjerenstva Republike Hrvatske za odnose s UNPROFOR-om. Kasnije se dva puta vraćao na mjesto predstojnika Ureda predsjednika Republike Hrvatske. Neslavno će se proslaviti i s tzv. istarskim ipsilonom kada je ugovorio s francuskom tvrtkom Bouygouse krajnje nepovoljan ugovor za Hrvatsku o gradnji ceste u Istri.

Krajem 1990-ih gurnut je iz kruga bliskih suradnika predsjednika Franje Tuđmana (novi predstojnik Ureda predsjednika postaje Ivica Kostović, koji na toj dužnosti ostaje do smrti predsjednika Franje Tuđmana). Nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana i “trećesiječanjskih izbora” 2000. godine zajedno s Matom Granićem, Vesnom Škare-Ožbolt i Joškom Morićem izlazi iz HDZ i osniva Demokratski centar.

1999. godine objavio je knjigu Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem : između rata i diplomacije, 1993. – 1995.