NA DANAŠNJI DAN: Metternich, Stjepan Radić, Andrija Hebrang i John Wayne
Metternich, tvorac konzervativne Europe
Clemens Wenzel Lothar Metternich je austrijski političar umro je Beču, 11. lipnja 1859. Bio je austrijski poslanik u Dresdenu, Berlinu i Parizu, a 1809. postaje ministrom vanjskih poslova te je do 1848. bio tvorac austrijske vanjske politike, a s vremenom je dobio utjecaj i na unutarnju politiku.
Kao diplomat, uspio je odvojiti Napoleona I. Bonapartea od Rusije te mu omogućio ženidbu Marijom Lujzom, kćerju austrijskog cara. Sudjelovao je u Napoleonovu pohodu na Rusiju (1812), a istodobno je s ruskim carem dogovarao savez protiv Napoleona. Od 1813. bio je pokretačka snaga protunapoleonovske koalicije.
Na Bečkom kon
gresu Metternich bio je središnja osoba i poticatelj »principa legitimizma« te sustava preuređenja Europe na temeljima konzervativizma; poučen iskustvom Francuske revolucije i ratova koji su iz nje proizišli, prihvatio je zajedno s drugim konzervativcima nužnost društvenih promjena i pokušao spriječiti ponovno izbijanje revolucije. Zbog toga, unatoč proglašenomu načelu legitimiteta (koji je pretpostavljao vraćanje na staro), konzervativci predvođeni Metternichom skrojili su potpuno novu kartu Europe, u kojoj se samo neke dinastije vraćaju na prijestolje, a ne poništavaju korisne reforme što ih je u osvojenim zemljama proveo Napoleon (ukidanje kmetstva, uvođenje građanskog zakonika i dr.). Kako bi spriječili izbijanje nove revolucije, uveli su do tada nepoznato načelo prava na intervenciju (druge države imaju pravo vojno reagirati na izbijanje revolucije u nekoj zemlji, jer je – prema iskustvu Francuske revolucije – ona prijetnja za sve njih). O tom se trebalo dogovoriti na kongresima Svete alijanse, koje je Metternich bio suosnivač.
Od 1821. Metternich je dvorski i državni kancelar koji svim je sredstvima pokušao spriječiti izbijanje revolucije. Tek je Bečka revolucija, 13. III. 1848., prisilila Metternicha na demisiju i odlazak u emigraciju. Kada se 1851. vratio u Austriju, nije više vratio nekadašnji politički utjecaj. Po njemu se razdoblje austrijske povijesti do 1848. zove Metternichovo doba, a poredak Metternichov sustav.
Stjepan Radić, prvi hrvatski političar s diplomom
Hrvatski političar i jedan od velikana hrvatske povijesti Stjepan Radić rodio se 11. lipnja 1871. kao deveto dijete u siromašnoj seljačkoj obitelji u selu nedaleko od Siska, u Trebarjevu Desnom
U ranoj mladosti Radić se odlučio posvetiti politici, to jest učiti i braniti svoj narod. Zbog sudjelovanja u spaljivanju mađarske zastave u jesen 1895., osuđen je zajedno s dvadesetak studenata zagrebačkoga Sveučilišta, s kojeg je dvije godine prije toga isključen.
Studirao je u Pragu i Pešti, boravio u Rusiji, a u Parizu je završio Višu političku školu, tako da je Stjepan Radić prvi hrvatski diplomirani politolog.Stjepan Radić 1904. godine, zajedno s bratom Antunom, osnova Hrvatsku pučku seljačku stranku. Premda je Radić težio širem, sveslavenskom ujedinjenju te zbog toga putovao u Rusiju, 1918. se izjasnio za ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca na temelju demokratske jednakopravnosti. Tražio je da se buduća država uredi na federativnome načelu, istupajući protiv centralizma i velikosrpske hegemonije.
Od tada počinju njegovi nesporazumi s novim režimom, koji ga želi slomiti pritiscima, progonima i zatvorom. Godine 1925. svoju će stranku, koja se tada zvala Hrvatska republikanska seljačka stranka, dovesti do toga da prizna monarhiju i centralistički Vidovdanski ustav. Štoviše, Radić ulazi u Vladu, a stranka ponovno mijenja svoje ime u Hrvatsku seljačku stranku, ali je već dvije godine poslije ponovno u opoziciji. Tada sa Svetozarom Pribičevićem stvara Seljačko-demokratsku koaliciju i traži reviziju ustava. U proljeće 1828. Radić dobiva mandat za sastav vlade, no opstrukcija radikala ruši njegove planove.
Odnosi u Skupštini postali su sve napetiji, a za nesporazume se okrivljuju prvaci HSS-a. Tada se počinju širiti glasine o potrebi likvidacije Stjepana Radića. Poznata je povijesna činjenica da je radikalski poslanik Puniša Račić 20. lipnja 1928. pucao u Skupštini u poslanike HSS-a. Teško je ranio Stjepana Radića, a ubio je njegova sinovca Pavla Radića i Đuru Basaričeka. 8. kolovoza od Stjepan Radić umro je od posljedica zadobivene rane.
Ubijen Andrija Hebrang – 1947.
Hrvatski političar Andrija Hebrang ubijen je 11. lipnja 1949. godine. Rođen je u Bačevac kraj Virovitice, školovao se za trgovačkog pomoćnika u Pečuhu. Pristupio KPJ 1919. u Osijeku. Od 1925. bio je član Mjesnoga komiteta zagrebačke organizacije KPJ. God. 1928. s J. Brozom predsjedavao je Osmoj konferenciji zagrebačkih komunista i zauzimao se za novu, nefrakcionašku politiku. Zbog komunističke djelatnosti 1929. osuđen je na 12 godina zatvora.
Kaznu je izdržavao u Lepoglavi i Srijemskoj Mitrovici, gdje ga je skupina radikalnih komunista oko Petka Miletića optuživala za »desni oportunizam«. Nakon izlaska iz zatvora u ožujku 1941. postao je član CK KPH, u svibnju voditelj Vojnoga komiteta KPH, a u lipnju član Operativnoga rukovodstva KPH. Ustaška ga je policija 25. II. 1942. ranila i uhitila. U logoru Stara Gradiška ostao je do 23. IX. 1942., kada je razmijenjen za dvojicu ustaških časnika. Potkraj 1942. preuzeo je dužnost političkoga sekretara CK KPH, a u listopadu 1943. kooptiran je u Politbiro CK KPJ.
Hebrang je sudjelovao u radu osnivačkoga zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću 1942. i bio inicijator osnivačkoga zasjedanja ZAVNOH-a u lipnju 1943. u Otočcu i na Plitvičkim jezerima. Na oslobođenom području između Kupe i mora vodio je razmjerno samostalnu politiku. Surađivao je s članovima HSS-a, koji su unutar ZAVNOH-a osnovali Izvršni odbor HSS-a pod vodstvom B. Magovca, ali se sukobio s Magovcem zbog njegova zauzimanja za stranačku samostojnost HSS-a unutar partizanskog pokreta. Osumnjičen je za »separatizam« i zapostavljanje Srba u ZAVNOH-u, pa je u listopadu 1944. povučen iz Hrvatske na dužnost povjerenika za trgovinu i industriju NKOJ-a. U ožujku 1945. postao je predsjednik Privrednoga savjeta i ministar industrije u vladi DFJ, a izabran je i u Ustavotvornu skupštinu, zatim i za predsjednik Savezne planske komisije.
Zbog otvorena nezadovoljstva mjerama koje su štetile interesima Hrvatske (novčana reforma, razgraničenje s Vojvodinom, progoni u Hrvatskoj, koncepcija gospodarskog razvoja s nerealnim planiranjem i ubrzanom industrijalizacijom na račun poljoprivrede), isključen je u travnju 1946. iz Politbiroa CK KPJ, a u lipnju je izgubio i položaj ministra industrije i predsjednika Privrednoga savjeta. Nakon izbijanja sukoba Jugoslavije i SSSR-a 1948., pod sumnjom da bi mogao biti
Staljinov kandidat za Titova nasljednika, u travnju 1948. stavljen je u kućni pritvor, 5. V. 1948. smijenjen s mjesta ministra lake industrije, a 7. V. uhićen i zatvoren u beogradskoj Glavnjači. Lažno je optužen za izdaju i suradnju s ustašama, što nije priznao niti mu je bilo dokazano. U noći 10. VI. 1949. odveden je iz zatvora i ubijen, a potom je obznanjeno da je u zatvoru počinio samoubojstvo. Deklaracijom Sabora RH iz lipnja 1990. Hebrang je proglašen »nevinom žrtvom komunističke represije« i politički rehabilitiran. (iz Hrvatske enciklopedije)
Prvi i posljednji zatvorenici koji su uspješno pobjegli iz Alcatraza – 1962.
Frank Morris, John i Clarence Anglin 1962. godine postali su jedini zatvorenici u povijesti koji su uspješno pobjegli iz ozloglašenog zatvora Alcatraza smještenog na istoimenom otočiću u zaljevu San Francisca.
U povijesti najbolje čuvanog zatvora na kontinentu zabilježeno je 14 zasebnih pokušaja bijega u kojima se okušalo 36 zatvorenika. Uhvaćena su 23, šestorica su ubijena za vrijeme bijega, a dvojica su se utopila. Dvojica uhvaćenih su kasnije pogubljena u Državnom zatvoru Kalifornija. Prema službenim podacima nitko nikada nije uspio pobjeći iz Alcatraza, iako su petorica još uvijek na listi ‘izgubljenih’, pod pretpostavkom utapanja. 27. travnja 1936. zabilježen je prvi pokušaj bijega, a najpoznatiji (prema kojem je snimljen i film ‘Bijeg iz Alcatraza’ s Clintom Eastwoodom) izveli su Frank Lee Morris i braća John i Clarence Anglin.
Pretpostavlja se da je cijelu operaciju organizirao četvrti čovjek, Allen West, koji se nalazio u svojoj ćeliji i sljedećeg jutra nakon što je bijeg otkriven. Istragom je utvrđeno kako su bjegunci napustili svoje ćelije izašavši kroz ventilacijske otvore koje su proširili i kamuflirali umjetno izrađenim zidom. Pristup krovu zatvora ostvarili su pomoću mehanizma koji se nalazio iza ćelija. S krova su se spustili olukom i stigli do obale otoka.
Utvrđeno je da su za bijeg koristili ručno izrađene alate, kojima su prokopavali rupe i vjerno izrađene lutkine glave s pravom kosom koje su postavili u krevete kako njihovo izbivanje ne bi bilo otkriveno za vrijeme noćnog prebrojavanja. Nakon bijega zatvorenicima nije bilo traga, iako se u potragu uključilo nekoliko stotina vojnika i policajaca. Tek je nekoliko tjedana nakon događaja, na obali nedaleko San Francisca, pronađeno mrtvo tijelo za koje se pretpostavljalo da pripada nekom od zatvorenika, ali identifikacija tijela nije bila moguća zbog visokog stupnja raspadanja, te su trojica bjegunaca evidentirana kao nestali.
Umro John Wayne, američki filmski glumac
Dana 11. lipnja 1979. godine u Los Angelesu je umro John Wayne, američki filmski glumac. John Wayne je jedna od najvećih legendi, ne samo Hollywooda već i svjetskoga filma uopće. Sa svojih više od stotinu snimljenih filmova ubraja se među najplodnije filmske stvaraoce.
Tijekom gotovo pedeset godina, ostvario je nekoliko povijesnih uloga. John Wayne je kao glumac bio veliki profesionalac, uzorno discipliniran i neuništiv u izdržljivosti. To je dokazao i time što je, iako teško bolestan, snimao gotovo do posljednjeg daha. Stradao je prigodom snimanja filma Džingiskan u pustinjama Nevade, gdje ga je dohvatio smrtonosni val nekontroliranog atomskog pokusa.
Zahvaljujući prijateljstvu s Johnom Fordom dobio je glavnu ulogu u klasičnom vesternu Poštanska kočija, što je predstavljalo prekretnicu u njegovoj karijeri. Od tada je dominirao u tom žanru, postajući njezinim glumačkim sinonimom. Dobitnik je Oscara za glavnu mušku ulogu u filmu Čovjek zvan Hrabrost (1969.)
Iako nikada nije previše mario za politiku, pa je tako jednom rekao da je “vlada prirodni neprijatelj individualnosti, ali je nužno zlo, baš kao i glumački agenti”, držao je do svojih načela o životnim vrijednostima te je izjavljivao kako je komunizam najveća opasnost za američki način života. Potkraj četrdesetih pristupio je Filmskom savezu za očuvanje američkih ideala, čija je zadaća bila da onemogući djelovanje komunista u Hollywoodu. Iako će kasnije djelovanje Saveza prerasti u lov na vještice, nikada nije požalio što mu je pristupio. No, potkraj pedesetih shvatio je da svoje ideale najbolje može braniti filmovima. 1968. godine snima antikomunistički film “Zelene beretke” kojim pruža podršku američkim vojnicima u Vijetnamu.
